|
Jednog dana Allahov Poslanik s.a.v.s. nakon što je pohvalio jednu grupu vjernika, održao je sljedecu hutbu: ''Šta je sa ljudima, pa ne upucuju svoje susjede, na poucavaju ih i ne odvracaju od onoga što im je zabranjeno? A šta je sa onima što ne uce od svojih susjeda i pouku ne primaju? Tako mi Allaha, ljudi ce poducavati svoje susjede, dijeliti im savjete, upucivati na dobro i odvracati od zla, a oni ce primiti tu pouku ili cu ja požuriti sa kaznom.'' Poslije toga Allahov Poslanik s.a.v.s. je sišao sa mimbera, pa su se neki priupitali: ''Šta mislite na koga se ovo odnosi?'' Neko je rekao: ''Na eš'arije, oni su dobri poznavaoci vjerskih propisa, dok su njihovi susjedi nomadi.'' Kada su to saznali, eš'arije su došle Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i rekli mu: ''Allahov Poslanice, neke ljude spominješ sa dobrim, a nas sa lošim. Šta je to sa nama?'' Tada je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ljudi ce, zaista, poducavati svoje susjede, savjetovati ih, upucivati na dobro i odvracati od zla, a oni ce, zaista, to prihvatiti ili cu ja požuriti sa kaznom na ovom svijetu.'' ''Zar da ih mi ucimo pameti'', rekoše. Allahov Poslanik s.a.v.s. ponovi ono što je rekao, a oni isto to ponoviše. Nakon toga zatražiše od Allahovog Poslanika s.a.v.s. da im u tom misionarskom radu da vremena. On pristade da u vremenu od godinu dana stignu poduciti svoje susjede osnovnim propisima Islama. Munziri, Et-Tegribu vet-terhibu, 1/60, Hejsemi, Medžemuz zevaid, 1/164
|
