ZVUK TIŠINE

Zažmirim. Pustim dušu da gleda.

Čujem zvukove, mnoge glasove.

Pustim srce da shvata,

pustim um da hvata,

te bezbrojne znakove.

Slušam. Želim da kušam.

Polahko svoj dah puštam,

i tada dah u jedan mah,

pokaza znak,

ti si samo obični zemljani prah.

Šutim. I kao da slutim,

Da dolazi dan,

Kada ću ostati sam,

Kada ću ja; Zemljani prah,

Ovu svoju dušu da pustim.

Osjećam. Neki me glas iz dubine hvata,

uplašena duša počinje da shvata,

nisi bila sama,

nećeš biti sama,

Božija milost sve obuhvata.

Shvatam. Zvuk tišine uvijek zbori,

u samoći mi govori,

vasiona, kosmos hori,

samoća i ne postoji,

kad u ašku Voljenoga,

dozivam, spominjem, molim.