Kaburski azab

U Medini živješe jedan čovjek koji je često odlazio u predgrađe da obiđe svoju sestru koja je tamo živjela. Jedanput mu sestra oboli, a nakon kraćeg vremena i umrije.
Čovjek se pobrinu oko njenog ispraćaja sa ovog svijeta, klanjaše joj dženazu i odnesoše je na mezarluke, a kada je ukopaše on se vrati kući. Tada primjeti da je prilikom ukopa izgubio kesu s novcem kod sestrinog kabura.
Zovnu jednog rođaka pa ponovo odoše na mezarluke i dok malo odgrnuše zemlju nadoše onu kesu i novce. Tada čovjek reče svom rođaku:
- Odmakni se malo, da ja pogledam u kakvom je stanju moja sestra!
Kada se njegov rođak odmače u stranu, čovjek skloni ono malo zemije što je još bilo na lahdu (dio kabura gdje se položi umrli), a unutra u kaburu hukti vatra. On brže-bolje vrati sve kako je i bilo, poravna kabur i vrati se kući te ode svojoj majci. Kada je došao reče joj:
- O majko, ispričaj mi sve o mojoj sestri što znaš.
Majka mu reče: - Zašto pitaš za nju sad kad je ona već mrtva?
On reče: - Hoću da mi kažeš sve o njoj!
Onda mu majka reče ovako: - Tvoja sestra je često kasnila sa namazom i nije ga obavljala na vrijeme, a klanjala je i kada nije bila potpuno čista. Imala je običaj da sluša razgovore u komšiluku, a onda je to prenašala drugima, iako je znala da je to veliki grijeh.
Kada je to čovjek čuo onda mu bude jasno zašto je njegova sestra isti dan kako je ukopana u kabur, bila izložena kaburskom azabu i kazni Uzvišenog Allaha.