Mudri seljak i pametni građanin

Gonio putem seljak konja i na konju dvije vreće. Sustiže ga jedan ugladen građanin te upita:
- A šta ti je to u vrećama?
- U jednoj je žito a u drugoj kamenje - odgovori seljak. - A šta će ti kamenje? - opet će građanin. - Da mi ne kriva tovar! - mudro će seljak.
- Ama, zamila Boga - reče gradanin - kakva ti je ta pamet, pa da zaludu goniš vreću kamenja. Zar ti nije bilo lakše da žito u dvije vreće raspoloviš, pa tako natovariš i opet tovar ne bi vago, a duplo bi bio lakši!
- E, Bogami ima zapravo - reče seljak - ja se nikad ne bi toga sjetio. Vala si ti neka pametna glava. Nego deder mi pomozi pa da tovar pretovarimo.
Pa ti seljak zastavi konja, spusti tovar, istrese kamenje, raspolovi žito u dvijte vreće, opet natovari, pa nastaviše put.
- Sami Bog te meni posl’o, - reče seljak građaninu - vidi se na tebi da si pametan i u svemu zgodan. De mi bogati reci kol’ko ti imaš konja?
- Nijednog? - reče građanin.
- A krava?
- Nijednu!
- Ovaca?
- Ništa!
- Kuću, belćim, imaš?
- Nemam, u jednog sam trgovca pod kiriju! - odgovara građanin.
Kad to ču, seljak zastavi konja, bez riječi raspremi tovar, skide vreće, svo žito sasu u jednu vreću, a u drugu nakupi kamenja te opet natovari konja kako je prije bilo.
- Ama, šta to uradi!? - upita građanin.
- Bježi od mene hiljadu konaka, i ti i ta tvoja pamet - reče seljak - ja vako gonim ima pedeset godina, ko što su mi babo i djed gonili, pa imam i kuću, i konje, i krave i ovce, a ti ni kučeta ni mačeta. Da te posluša, bi i ja, dina mi sve što imam izgubio! - reče mudro seljak.