MLADIĆ VJERNIK

Kralj nevjernik

Jednom davno živio je jedan kralj. Vladao je svojim narodom. Zaveo ih je pa su ga obožavali. Zaprijetio je ubistvom svakome ko se suprostavi njegovim naredbama. Pa on je kralj!

Ljudi su ga se bojali. Malo njih je znalo istinu. Što se većine tiče, oni su napustili ispravno vjerovanje. Oni ne znaju da je samo Allah taj koji zaslužuje da Ga istinski obožavaju i da su božanstva mimo Njega lažna i nikako nije dozvoljeno da se obožavaju.

Kralj, nevjernik, je jedno od tih lažnih božanstava, a lažno božanstvo će ostati lažno, pa makar ga se bojali poput faraona, ili ga voljeli poput dobrih ljudi koji su pomrli, ili ga pravili svojim rukama poput kipova.

Sihirbaz varalica 

Taj kralj je imao pomagače, tj. ministre. Oni su ga pomagli u njegovoj tiraniji i nevjerstvu.

Među njima je bio i jadan veliki sihirbaz. Njegova dužnost je bila da čini djela kojima je varao ljude i činio da oni povjeruju da je kralj bog, kako bi ga se bojali, pokoravali mu se i stalno ga obožavali.

Zbog toga je činio čarolije među narodom. Ukrašavao im je spletkarenje i varanje kako ne bi razmišljali o stvarnosti, zbog toga da bi oni bili pokorni kralju i da ne bi mogli razumjeti istinu ili podići pobunu protiv kraljeve vlasti, njegove tiranije i njegovog nasilja.

Time će nad njima vladati tiranija sve dok u njima bude slabost, poniženje, prezrenost i strah.

Mladić

Nakon što je čarobnjak ostario, ušao je jadanput kod kralja u dvorac i rekao mu:

"O gospodaru moj, o veličanstvo kome se pokorava, ja sam kao što vidiš ostario, pa šta misliš, o veličanstvo, da mi pošalješ jednog od najoštroumnijih mladića u ovome gradu da ga poučim sihru (čarolijama) kako bi neko nastavio obmanjivanje ljudi i nakon moje smrti?”

Kralj je prihvatio taj zahtjev i izabrao je čarobnjaku mladića kakvog je tražio. Strogo mu je naredio da dolazi u dvorac svaki dan kako bi učio sihr (čarolije) od velikog čarobnjaka.

Tako je mladić primoran svaki dan ujutro išao iz svoje kuće u dvorac, a iz dvorca se vraćao naveče.

Prolazili su dani, a on je još uvjek u situaciji s kojom pametan čovjek i onaj ko razmišlja nije zadovoljan.

Kuda?

Jednog dana, dok je bio na putu prema dvorcu da uči sihr, pozvao ga je jedan monah, vjernik, koji se krio na jednom brdu koje se nalazilo pored puta, pa mu reče:

"Mladiću, kuda ideš svako jutro i vraćaš se svako veče?”

Mladić mu je odgovorio:

"Idem u dvorac da uzmem lekciju kod sihirbaza, a zatim se naveče vraćam kući. Ali, zašto me to pitaš?”

Monah, vjernik, mu reče: ''Zaista je sihr koje ti učiš nevjerstvo, sinko moj. Allah koji je stvorio nas, kralja i sihirbaza, neće to primiti. Šta misliš da i kod mene, takođe, učiš? To je bolje, trajnije i ljepše!”

Zahvaljujući Allahu mladić je to prihvatio i počeo je učiti vjeru od monaha, a sihr od sihirbaza.

Božije čudo

Jedanput, kao što je mladić uobičajio, izašao je iz svoje kuće do monaha. Dok je išao putem ugledao je veliku skupinu ljudi. Stajali su okupljeni pred jednim ogromnim čudovištem koje im je spriječilo prolazak.

Nisu ga se mogli riješiti, pa je mladić uzeo kamen sa zemlje i rekao:

"Gospodaru moj, ako je ono čemu me monah uči zaista bolje i vrijednije od onoga čemu me čarobnjak uči, ubi ovo čudovište i oslobodi nas od njega!”

Bacio je kamen i pogodio čudovište. Odmah ga je ubio!

To se desilo pred okupljenim ljudima, pa su se začudili. Jednim malim kamenom iz mladićeve ruke je učinjeno jedno veliko djelo!!

Monahov savjet

Mladić, vjernik je nastavio svoj put sve dok nije stigao do pobožnog monaha. Nakon što je ušao kod njega pričao mu je o događaju koji mu se desio i kako je on, Allahovom voljom, ubio čudovište malim kamenom i kako je saznao pravu bit lekcija koje uči, da je sihibaz nevjernik, a monah vjernik, kao i da je monahovo podučavanje bolje od obmanjivanja naroda i učenja sihra (čarolija).

Kada je monah, vjernik, čuo mladićev govor saznao je da je on dostigao visok stepen vjerovanja, pa mu je rekao:

"O sinko moj, poslušaj savjet moj, budi strpljiv i ne boj se! Svaki će vjernik biti iskušan i nevjernici će ga mučiti. Ako se mogneš strpiti nemoj kralju kazivati mjesto gdje se nalazim.”

Slijepi ministar

Pročula se vijest o čudovištu. Ljudi su mislili da mladić sve može, pa su se u grupama počeli smjenjivati pred njegovom kućom, tražeći da im izlijeći bolesne, i olakša im ono što ih je zadesilo.

Među njima je bio i jedan slijepi ministar koji je radio kod kralja na dvorcu. Došao mu je i tražio od mladića da mu povrati vid dajući mu za to koliko hoće novca, pa mladić reče:

"Neću ništa uzeti, nego želim od tebe da povjeruješ u Allaha koji će te izliječiti, jer ja svojom moći ne mogu nikoga izliječiti. Ja ništa ne mogu učiniti, niti liječiti bez Allahove dozvole.”

Ministar je to prihvatio i bio je zadovoljan tim vjerovanjem. Primio je novu vjeru, vjeru Pravog puta.

Kraljeva osveta

Kralj je doznao za to, pa je naredio da mu se dovede ministar. Pitao ga je o njegovom vjerovanju, pa je on otkrio mladića.

Kralj se začudio kada je saznao da je taj mladić lično onaj koji se poučava sihru na dvorcu. Počeo je mučiti mladića sve dok mu nije otkrio monaha, vjernika. Kralj ih je svu trojicu sakupio (svoga ministra, monaha i mladića).

Počeo ih je mučiti zato što su oni povjerovali u Allaha, Gospodara koji nema sudruga, a uznevjerovali u tiranina, lažnog boga.

Na kraju je kralj naredio da se monah stavi pod testeru specijalnu za pogubljivanja, a potom mu je dao da izabere ili da se odmetne od vjere i ostavi vjerovanje ili da okusi strašnu smrt.

Monah je odbio odmetništvo od vjere i napuštanje vjerovanja u Allaha. Više je volio da umre kao šehid na Allahovom putu. Strpio se na žestokim bolovima na putu svoje vjere i uvjerenja.

Živi kod Gospodara svoga

Potom je kralj učinio s vezirom isto ono što je učinio sa monahom. I ministar je više volio da ga režu testerom sve dok ne umre odbijajući da ostavi istinu i vjerovanje u Allaha.

Ministar je bio drugi šehid. Ostao je još mladić. Stojeći, on je gledao ova dva prizora, pa je njegovo vjerovanje postalo jače, a ne slabije. Odlučno se hrabri mladić riješio na strpljenje i žrtvovanje na Allahovom putu. Međutim, kralj se bojao da izgubi mladog sihirbaza, pa je prvo želio da mu zaprijeti i da ga uplaši. Poslao ga je na jedno brdo sa nekolicinom vojnika da ga bace sa vrha brda, ako ne htjedne da se vrati vjerovanju u kralja. Allah ga je spasio od njih i on se vratio kralju.

Drugi put ga je poslao na more s drugom grupom vojnika, pa ga je Allah i tada spasio. Kralj nije mogao da ubije mladića, da mu zaprijeti ili da ga zaplaši.

Bio je u nedoumici, pa mu mladić reče:

"Da li ti uistinu želiš da me se riješiš?”

"Da.” - reče kralj.

"Ja ću te uputiti na način pomoću kojeg ćeš me ubiti. Međutim, morat ćeš da ga detaljno sprovedeš,” - reče mladić.

"A koji je to način?” - upita kralj.

Mladić odgovori: "Okupi sve ljude na jednom mjestu. Mene sveži za jedno drvo, a onda uzmi jednu strijelu od mene. Nanišani prema meni i reci:

"U ime Allaha, Gospodara ovog mladića.”

Potom odapni strijelu prema meni i kada me ona pogodi ja ću biti mrtav.

To je jedini način da me ubiješ!”

I stvarno, kralj je bez razmišljanja počeo da se priprema za ovaj čin.

Vjerujemo u Allaha

Kada je okupio ljude i svezao mladića uzeo je jednu od mladićevih strijela. Nanišanio je prema njemu i rekao:

"U ime Allaha, Gospodara ovog mladića.”

Potom je odapeo strijelu, pa ga je pogodio u glavu. Mladić je poginuo. Pao je kao šehid, treći od trojice vjernika. Samo što su ljudi vidjeli taj prizor saznali su da je mladić poginuo tek nakon što je kralj rekao: "U ime Allaha, Gospodara ovog mladića.” Samo što su to vidjeli, smjelo i jasno su se podigli njihovi glasovi. Ponavljali su:

"Mi vjerujemo u Allaha, Gospodara ovog mladića! Mi vjerujemo u Allaha, Gospodara ovog mladića!”

Pojačala se nedoumica kralja, nevjernika. Pa svi su povjerovali! Mladić je uspio uvesti ljude u Allahovu vjeru. On je kao šehid pao pred njima. Bila su trojica vjernika, pa su postale hiljade!

Strpi se majko moja!

Tiraninu, pred ovim vjerovanjem u Allaha i nevjerovanjem u kralja i činjenju ibadeta njemu, je preostalo samo nasilje kao jedino riješenje, a to je mučenje.

Iskopao je za vjernike jednu veliku jamu i zapalio u njoj vatru. Potom ih je počeo jednog po jednog bacati u vatru, a oni su govorili: "Vjerujemo u Allaha, Gospodara ovog mladića!”

Došao je red na jednu ženu koja je nosila djete, u naramku, pa se sažalila na njega. Bojala se da ga ne sprži vatra. Međutim, Uzvišeni Allah je učinio da malo djete progovori, pa reče svojoj prestrašenoj majci: "Budi strpljiva majko moja! Ti si na istini.”

Bacila se mati sa djetetom u vatru. Ona i njen sin su posljednji šehidi od vjernika koji su sa njom rekli i ponavljali: "Vjerujemo u Allaha, Gospodara ovog mladića.”

Sada ćemo čitati ajete o kojima sam vam govorio iz jedne kratke sure koja se zove Burudž. Mnogi od nas je znaju i napamet.

U ime Allaha Milostiog, Samilosnog

   ·        ”Tako mi neba sazviježđima okićenog.

   ·        i dana već određenog,

   ·        i prisutnih, i onoga što će biti prisutno,

   ·        prokleti neka su oni koji su rovove iskopali,

   ·        i vatrom i gorivom ih napunili,

   ·        kada su oko nje sjedili,

   ·        i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili!

   ·        A svetili su im se samo zato što su u Allaha silnoga i Hvale dostojnoga vjerovali,

   ·        čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, - a Allah je svemu svjedok.

   ·        One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali - čeka patnja u džehennemu i isto tako prženje u ognju.

   ·        A one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju džennetske bašće kroz koje će rijeke teći, - a to će veliki uspjeh biti.

   ·        Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!

   ·        On iz ničega stvara i ponovo će to učiniti;

   ·        I On prašta i pun je ljubavi,

   ·        Gospodar 'Arša Uzvišeni,

   ·        On radi šta je Njemu volja.”[1]

A sada nakon što smo pročitali ove lijepe ajete i saznali za kraj nevjernika i nagradu vjernika, dođite da zamolimo Allaha da nas učini poput mladića, vjernika, da samo u Allaha vjerujemo, da mu druga ne pripisujemo i da naša jedina "krivica”, ako padnemo kao šehidi ili nas nevjernici budu mučili, bude vjerovanje u Allaha, Moćnoga i hvale dostojnoga. To je ono što nevjernici smatraju krivicom, a ono je kod nas počast.