VLASNIK DVA VRTA

Allahova blagodat 

Allah je jednog čovjeka od Benu Israila obasuo blagodatima, pa mu je podario dva mala djeteta.

Njihov otac ih je odgajao i trudio se oko njihovog odgajanja sve dok nisu postali odrasli momci. Njih dvoje su braća, čak im je i odgoj jedan (isti), ali njihove prirode su bile različite, suprotne.

Otac ih je poučio zemljoradnji, pa su se obojica u njoj isticala. Rodili su dobri plodovi i ukusno voće.

Nakon nekoliko godina otac je ostario i osjećao da mu se bliži kraj života. Pozvao je svoja dva sina i savjetovao ih na ustrajnost u poslu, lijepom odgoju i da se klonu ljutnje i mržnje.

Stariji brat

Umro je bolesni otac i ostavio svojoj dvojci sinova njive i imetak.

Sinovi, naravno, djele bogatstvo svoga oca. Stariji brat uzima svoj dio u zemljištu i novcu i zahvaljuje Allahu na tome i na mnogobrojnim blagodatima, pa kaže:

"Gospodaru moj, ja neću zaboraviti Tvoje siromašne robove. Neću ostaviti siromahe i gladne.

Daću onome ko je muhtać njegovo pravo[1] od ovih dobara.

Ja sam Ti, uvjek, pokoran, o Gospodaru moj! Slavljen neka si! Molim Te za oprost i molim Te da mi pomogneš u činjenju dobra na ovom svijetu, a Tebi pripada hvala, o Gospodaru moj, i na ovom i na onom svijetu.”

Mlađi brat

Što se tiče mlađeg brata, on je bio sušta suprotnost svome bratu. Samo što je uzeo svoj dio u bogatstvu odmah je novac pohranio u svoj stan, zaključao ga i zabranio (da se dijeli) siromašnim i bijednicima.

Kada bi vidio siromaha zažmirio bi da ne bi sam sebe potakao na ljubaznost prema njemu, a kada bi čuo dozivanje bijednika začepio bi uši da ne bi čuo njegov vapaj! Tako je živio.

Sva njegova briga je bila kako da očuva svoj imetak da se povećava, bez umanjivanja, pa nije od njega izdvajao zekat kao što je to stariji brat činio.

Za njih dvojcu se veže jedno lijepo i korisno kazivanje o kojem nam Kur'an govori. Ja ću vam ga, dragi moji, ispričati.

Povećanje opskrbe

Allah je obojici braće dao imetak i opskrbio ih djecom i mnogobrojnim blagodatima, ali je mlađi brat, koji znao za Allahove blagodati, počeo kupovati mnogobrojne bašće i zanimati se oko njihovog sijanja.

Dobro ih je obrađivao, pa mu se povećalo njegovo bogatstvo i imatak.

Allah mu je među tim bašćama dao dva vrta koja su bila među najljepšim. U njima ima grožđa. Okružuje ih drveće visokih palmi. Kroz njih teku dugačke rijeke sa pitkih izvora. U njima je rađalo raznovrsno ukusno voće. Kada bi neki posmatrač pogledao prema njima pomislio bi da su to dva vrta od nebeskih vrtova (dženneta) koja su se spustila na Zemlju, zbog njihove jake ljepote i čari, a i onoga što se u njima nalazilo od mnogobrojnih dobara, voćaka, plodova, ptica, slavuja, vode i izvora.

Blagodat se nije zadržavala samo na tome, nego mu je Allah dao djecu, sinove, koji su mu pomagali u prikupljanju zarade i imetka, pa je postao bogataš kakvom nema ravnog. Njegov imetak i bogatstvo se duplo više povećava nego kod njegovog starijeg brata.

Sve te blagodati nije imao i stariji brat koji je bio zadovoljan s malo imetka. Dosta ga je podjelio na Allahovom putu siromašnim, potrebnim i bijednicima.

Bio je nesebičan i mirne savjesti s malo onoga što je posjedovao. Zahvaljivao je Allahu. Znao je pravo mnogobrojnih Allahovih blagodati uvjek kada bi mu došle, pa nije škrtario i nevjerovao, niti ih je poricao i zanijekao.

Ismijavanje i savjet

Njih dvojica su, dragi moji, dva brata. Bogataš kojem se umnožio imetak i bogatstvo i siromah koji je i sa malo bio zadovoljan, bez gramzivosti i škrtarenja.

Da li znate koja je bila loša posljedica  bogaćenja mlađeg brata zbog blagodati i bogatstva? I kako je dočekao svog siromašnog brata kada je došao kod njega?

Jedanput se desilo da kada ga je vidio ismijavao se sa njegovim siromaštvom, rugao mu se i rekao:

"Pogledaj svoj položaj kakav si postao. Nemaš imetka ni djece. Što se mene tiče, ja imam više imetka od tebe, a mnogobrojniji sam i djecom. Dođi! Uđi sa mnom u moja dva lijepa vrta i moje mnogobrojne posjede. Dođi da vidiš vinove loze, voće, rijeke i mnogobrojna dobra.

Uistinu, ova dva vrta mi povećavaju korist i zaradu. Ja znam da će ove blagodati i dobra neprestano sva biti moja. Allah mi neće uskratiti svu ovu mnogobrojnu opskrbu”, a onda je malo zašutio i rekao: "A što se tiče Kijametskog dana kojeg se ti bojiš, pa ja ne mislim da je jedan dan tamo kao i ovaj. Ja sam, kao i ti, uvjeren u postojanje obračuna. Allah će mi tamo dati bolje nego što mi je dao na dunjaluku.

Zar ne vidiš da me je On sada opskrbio? Pa, morat će me opskrbit i na drugom svijetu, ako postoji drugi svijet kao što ti smatraš. Ja to zaslužujem, zar nije tako?!”, i nastavo se smijati i ismijavati.

Brat, vjernik, je pogledao prema njemu i zaplakao iz sažaljenja prema njemu. Želio je da popravi vjerovanje svoga brata, nevjernika, i da ga uputi na vjerovanje, pa mu je savjetujući ga rekao:

"O brate moj, zar si uznevjerovao u Onoga koji te stvorio i podario ti bašće, imetak i djecu? Zar si uznevjerovao u Allaha koji te stvorio u utrobi tvoje majke, a onda te učinio djetetom, a potom jednim jakim mladićem? Zar je Allah nemoćan da te stvori po drugi put nakon što te učini mrtvim?

O brate moj, zar nije stvaranje po drugi put lakše od prvog? Sve je to Allahu lahko. Zar ne želiš ostaviti nevjerovanje? Ovo je nevjerovanje onih prije tebe.

Ti se raduješ mojoj nesreći i oholiš se nada mnom zato što ti je Allah dao više imetka i djece nego meni, ali ako sam ja i siromašan i ne posjedujem mnogo imetka i djece, pa moja duša koja vjeruje je bogata. Ona se ne veže za dunjaluk i njegove ukrase. Ja mislim, i uvjeren sam brate moj, da je dunjaluk prolazan, da imetak neće ostati i da će djeca kao i mi pomrijeti.

Nemoj se čuditi ako ovaj imetak i vrtove koje ti posjeduješ Allah uništi i dadne da rijeke u tvojim vrtovima presuše i drveća se sasuše. To Allahu nije teško. On to uvijek može učiniti.

O brate moj, zašto ne pomisliš da kažeš kad uđeš u svoje vrtove: "Mašallah! - moć je samo u Allaha.”[2]

Tvoje ti nevjerovanje ne koristiti, brate moj. Povrati se uputi i vjeruj u Allahovu moć i blagodati. Nemoj biti nevjernik u to!

On je moćan da te kazni na tvoje oči, na ovom svijetu.”

Brat, koji nije vjerovao. nije slušao govor svoga brata vjernika, nego mu se povećalo nevjerstvo i inat. Nije se obazirao na to da treba da očisti svoje srce i ostavi nevjerovanje.

Brat ga je savjetovao i upućivao na ispravan put, ali on nije ni pokušao da bude zadovoljan, da razumije i vjeruje u Allaha, da Njega hvali i Njemu zahvaljuje.

Da li će ga, braćo moja, Allah ostaviti, a da ga ne kazni? Da li će Uzvišeni Allah biti zadovoljan nevjerstvom i pridruživanjem Njemu druga? Da li će nevjernik ostati da uživa i raskošno živi u zabludi?

Naravno da ne! Ne!

Ne, dragi moji mališni. Saznat ćete da će Allah kazniti nepravednog koji je začepio svoje uši da ne čuje ispravan govor i zatvorio svoje oči da ne vidi svjetlo.

Ispričat ću vam kako se završilo kazivanje o ovoj dvojici braće.

Nakon što je brat koji je vjerovao savjetovao svoga brata koji nije vjerovao, vratio se svojoj kući znajući da nevjerovanje ima loš kraj i da ono neće biti vječno, pa makar potrajalo duže vremena, zato što Allah nije zadovoljan ničim od čovjeka osim s njegovom pokornošću i vjerovanjem. I evo šta se desilo, braćo moja:

Jednog dana onaj što nije vjerovao otišao je svojim bašćama i vrtovima da bi mu se povećala njegova gordost i oholost, ali… o užasnog li prizora kojeg je vidio!!!

Da li znate šta je vidio? I šta mu se desilo nakon što je to vidio?

Pao je u nesvijest na zemlju od strašne neseće!!! Rijeke su presušile! Vinove loze su se osušile! Sjaj je propao! Plodovi su opali!

Nema pokreta, niti života! Nema radosti, niti nade!

Sve što se nalazilo u ta dva vrta bilo je tiho i pusto.

Osušilo se grlo nevjernika i stavio je svoju ruku na usta. Grizao je nokte kajući se. Počeo je jecati i plakati tužan zbog onoga što mu se dogodilo.

Nestalo je ljepote. Otišlo je dobro. Propao je imetak. Gdje je gordost?! Gdje je oholost?! Ne, nego gdje je poricanje i nijekanje?!

Sve je nestalo neće mu koristiti njegovo jaukanje i plač.

Reče posljednje riječi koje ukazuju na njegovu tešku nesreću i duboku žalost. Rekao ih je nakon što su otišla njegova dobra i blagodati. Rekao je: "Kamo sreće da Gospodaru svome nisam smatrao ravnim nikoga!”[3]

Rekao ih je kajući se.

Nije mu koristilo njegovo kajanje. Nije bilo nikoga da ga zaštiti od Allahove kazne.

To je bio njegov kraj. On sam sebi nije mogao pomoći.

A sada da vidimo kazivanje kako je spomenuto u suri ”El-Kehf”:

        ·   ”I navedi im kao primjer dva čovjeka: jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili.

        ·   Oba vrta su davala svoj plod, ničega nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu smo rijeku proveli.

        ·   On je i drugog imetka imao. I reče drugu svome, dok je sa njim razgovarao: "Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!”

        ·   I uđe u vrt svoj, nezahvlan Gospodaru svome ne blagodatima, govoreći: "Ne mislim da će ovaj imetak ikada propasti,

        ·   i ne mislim da će Smak svijeta ikada doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći.”

        ·   I reče mu drug njegov, dok je s njim razgovarao: "Zar ne vjeruješ u Onoga koji te od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?

        ·   Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svome nikoga ravnim ne smatram.

        ·   A zašto ti nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: "Mašallah! - moć je samo u Allaha!” Ako vidiš da je u mene manje blaga i manje roda nego u tebe,

        ·   pa - Gospodar moj može mi bolji vrt od tvog dati, a na tvoj nepogodu s neba poslati, pa da osvane samo klizava ledina, bez ičega,

        ·   ili da mu voda u ponor ode pa da je nemogneš pronaći nikada.”

        ·   I propadoše plodovi njegovi i on poče kršiti ruke svoje žaleći za onim što je na njega utrošio - a loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim - i govoraše: "Kamo sreće da Gospodaru svome nisam smatrao ravnim nikoga!”

        ·   I nije imao ko bi mu mogao da pomogne, osim Allaha; a sam sebi nije mogao pomoći.

        ·   Tada može pomoći samo Allah, Istiniti, On daje najbolju nagradu i čini da se sve na najbolji način okonča.”[4]

A vi, dragi moji, bićete, ako Bog da, od onih koji čuvaju Allahove blagodati. Allah nikome ne zabranjuje da radi i stiće imetak, ali On želi od svakog od nas, kome dadne blagodati, da zahvaljuje svome Gospodaru.

Ako imetak bude stećen na halal, a trošen na lijep način to je vrhunac zahvale.

”Divan li je lijep imetak dobrog roba.”

Pokajaće se onaj čiji imetak bude stećen na haram i trošen na ružan način.

Allahu dragi, ne učini nas od takvih pa da se kajemo i pomozi nas u vjerovanju.

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svijetova.