ČISTOĆA TAJNOSTI I JAVE

iječenje stvari prikrivanjem nedostataka i uljepšavanjem vanjštine je beskorisno i u tome nema dobra, sve što se postiže ovim lažnim lijekom kroz lažno prestavljanje i pogrešnu procjenu neće izmjenuti ništa od loše stvarnosti.

Pa zbog toga islam ne pridaje važnost formama ako su one plašt iza kojeg se kriju manjkavosti i nedostaci jer kakva je vrijednost slatke forme ako ona iza sebe krije gorku realnost?

Od davnina su Arapi pretjerivali u uljepšavanju stvarnosti i nisu dopuštali naslovu i kad ne bi bio odgovarajući da umanji njenu vrijednost. Kaže jedan od njih :

"Ako čovjek ne uprlja svoju čast prijekorom

pa svaka odjeća koju oblači je lijepa!"

U isto vrijeme podcjenjivali su ljepotu izgleda ako je duša uprljana a moral nizak, tako pjesnik kaže;

Na licu vidljiva je ljepota

a ispod odjeće  kad bi se vidjelo

sramota bi se ukazala.

Zar ne vidiš da je ukus vode gorak

iako je njena boja bistra?

Zbog toga islam ne cijeni uljepšavanje i upotpunjavanje čovjeka osim ako se to ne zasniva na plemenitoj ličnosti, čistoj duši, i ne okaljanom srcu i svijesti koja je prosvjetljena iz unutrine tijela , pa takav ima vodilju koja ga upućuje na pravi put.

Ljepota je stvarni čin u biti duše, čisti njenu unutrinu i ostranjuje njenu prljavštinu a uzdiže njene odlike i štiti je od posrtaja u zlu. Spašava je od njegovih opasnosti a zatim je šalje u život kao što fina svježina prodire kroz ljetnu vrućinu, ili tople zrake u zimskoj hladnoći.

Kada duša dostigne svoj stepen šejitanske spletke se odbiju od njega jer one u njoj nemogu naći utočište , čak nemogu ni doći do njih.

Čovjek se uklapa sa značenjima dobra koja sa vana do njega dolaze , kao što se uklapa prijemni aparat sa dugim ili kratkim talasima koji mu se šalju. Pa shodno njegovoj poziciji i kontroli njegovih uređaja prema određenom smjeru biće i priroda emitovanja koja od njega potiče.

Takav je čovjek kada je njegova duša dobra ili loša.

U prvom slučaju on živi u atmosferi dobra. Odbijaju se od njega talasi grijeha i neposlušnosti, a to je ono na što ukazuje Kur'an kada govori o šejitanu: "On doista nema  nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se Gospodara svoga pouzdaju ; njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Allahu ravnim smatraju." (En Nahl 99 -100)

A u drugom slučaju čovjek se odaziva poticajima prijestupa koji se nameću i vode ga u tragičan svršetak što vidimo u riječima Allaha dž.š.: "Zar ne vidiš da mi nevjenike šejitanima prepuštamo da ih što više na zlo navraćaju? Zato ne traži da što prije stradaju. Mi im polahko dane odbrajamo." (Merjem 83-84)

Uzvišeni Allah traži od svojih robova da svoje tajne pročiste od svake prevare i da ih sačuvaju od svake prljavštine i da se zaštite od šejitanske varke sa pojačanom budnošću i iskrenim djelom i iskrenim usmjerenjem ka njemu. Onome koji je objavio čitavu jednu suru koja poziva zaštiti od niskih spletki i zlih namjera i koja čuva čovjeku čistoću njegove duše i njegove biti. Evo te sure u cjelosti: "Reci; "Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejitana - napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi - od džina i ljudi!" (En Nas 1-6)

Ova sura oslikava pribježište vjernika ka Allahu , da se zaštiti Njegovom snagom i uzvišenošću, da mu sačuva ljepotu duše neuprljanu od šejitanskih spletki i da ga sačuva od zla ljudi .

Ovakva zaštita mora biti popraćena djelom.

Kada seljak kaže: "Utječem se Allahu od nerodne godine!" neće se od njega primiti osim ako on to izgovori nakon što je uzorao zemlju, zalio usjev i stalno ulaže napor sve dok plod ne prispije.

Kada učenik kaže : Zaštiti me Bože od neuspjeha!, to mu neće koristiti osim ako ponavlja svoje lekcije, redovno uči  sve dok ne postigne svoj cilj.

Kada musliman kaže utječem se Allahu od prokletog šejitana to mu neće koristiti osim ako se bude suprostavio izazovima zla i lošim djelima koja mu se nude, stalnim bdjenjem kroz propisane ibadete.

A što se tiče toga da kaže; Utječem se Allahu ! a ostane odan svojim strastima to je očita kontradiktornost i nesuglasnost koja ne prolazi kod onog koji poznaje vidljivo i nevidljivo.

U svijetu duše islam je ljepota koja odbacuje ružno i sistem koji negira nered.

Stvarna veličina jeste da čovjek u svojoj duši bude postojan u stanju smirenosti i čvrstog ubjeđenja tako da šejitan izgubi nadu da će u njegovo srce ubaciti pokuđenu misao.

Pogledaj olujni vjetar kada kroz pustinju pušući uzdigne prašinu.

Kada puhne po vodi nabora joj lice i uzburka površinu.

Kada dodirne brda nađe ih stabilnim.

Kada čovjekove stvari postanu nevrijednim i nestabilnim tada šejitanske spletke pobuđuju unutar čovjeka vijavicu čiji kraj se ne nazire.

A onoga dana kada odlučno uzme svoju stvar i kada vjera uredi njegove poslove on neće potpasti pod napade šejitana.

A čišćenje duše neće uspjeti zanemarivanjem njenih mahana ili bacanjem zastora na njih. A njeno uljepšavanje neće biti lažnim prestavljanjem iza koga stoje velike strasti i nagoni.

Najljepše svojstvo je da se kod čovjeka izjednači ono što čini  tajno i javn: "Ne griješite ni javno ni tajno. Oni koji griješe sigurno će biti kažnjeni za ono što su zgriješili!" (El En'am 120)

Moramo znati da se upotpunjavanje dobrih odlika ne postiže  jednim potezom niti samo jednom odlikom nego je to rezultat stalnog truda i osmišljenih programa i precizne kontrole.

U čovjeku se skrivaju velike vrline  kao što se ljepota i slast skriva u sjemenkama i pupoljcima.

Kao što se potpomažu toplota i voda i različiti oblici pažnje za postizanje odrđenog ploda iz neznatnih sitnih sjemenki isto tako potpomažu se segmenti dobrog društva i ispravnog odgoja na otkrivanju visokih vrlina u čovjeku i da razvija u čovjeku ono što se  urodi nerazvijeno u vremnu djetinjstva i u periodu rane mladosti sve dok ne dostigne svoj stepen.

Često plodovi budu uništeni i žetva bude slaba zbog utjecaja lošeg vremena i čitave generacije često budu upropaštene i njihova mladalačka svježina uništena zbog nesposobnosti odgajatelja i učitelja da pripreme odgovarajući atmosveru u kojoj će da odraste generacija čiste prirode

A uz to Allah dž.š. ne poklanja znanje i mudrost osim čovjeku naviknutom na dobročinstvo u svim svojim poslovima i koji je u stanju da se kontroliše - da svoj posao obavlja što bolje i da ustabili svoje korake i da ide ispravnim putem na kome ga neće nadvladati nagoni zla a od njegovog cilja ga nemogu odvratiti šejitanove spletke.

O svom dobrom robu Jusufu Allah dž.š. kaže; "I kada on stasa mi ga mudrošću i znanjem obdarismo, tako Mi nagrađujemo one koji dobra dijela čine!" (Jusuf 22)

To jeste; Ono što je dato Jusufu od dobra kao nagrada upotpunjenosti njegove ličnosti, iskrenog nijeta i časnog života isto tako daje se  svakome ko ga bude slijedio lijepim djelom i ponašanjem.

Prvi odgajatelji od islamske uleme imali su ogromne zasluge u usmjerenju ljudi ka istini i njihovom oslobađanju od nagona zla koji vode u propast.

Njihov osjećaj u ovim časnim poslovima je dostigao krajnju tačku u preciznosti da im ne znamo sličnog primjera.

Oni pozivaju čovjeka da se uzdigne i traže od njega iskreno i strastveno da se odupre uzrocima pada i podsjećaju ga da on posjeduje u svojoj izvornoj prirodi ono čime se može uzdići. A od lijepih osobina koje su spominjali vidimo da oni ne poznaju pobožnost bez stalne umne budnosti, velikodušnosti u emocijama i dostojanstvo koje ne prati niskost i polet koji ne ruši moralni pad.

Oni su postavili metode za duhovne vježbe koje se smatraju najuspješnijim zakonima u oblasti morala, oni preporučuju sljedbenicima strasti da se pridržavaju sljedećih stvari a one su garancija za oslobađanje roba od strasti iz šejitanovih kandži kad ga nagovara na grijeh;

1. Odlučnost slobodnoga da se zaštiti od drugih i od sebe.

2. Gutljaj strpljenja kojim sebe nosi u vrijeme zavođenja uprkos njegovoj gorčini.

3. Snaga duha koja ga ohrabruje da popije taj gutljaj a sva hrabrost jeste strpljenje u tom  momentu, najbolje življenje je ono koje stekne čovjek svojim strpljenjem.

4. Uočavanje ljepote mjesta ishoda i liječenje tim gutljajem.

5. Njegovo uočavanje da je bol koji proizilazi iz strasti jači od slasti koju čovjek osjeća.

6. Zadržati se na položaju koji ima kod Allaha i u srcima ljudi a to mu je bolje i korisnije od slasti slijeđenja strasti.

7. Davanje prednosti slasti i čednosti i njihovoj ljepoti nad slasti grijeha.

8. Da se raduje pobjedi nad svojim neprijateljem, njegovom slamanju i da ga odbije svojom nakanom tako da neprijatelj ne postigne svoj cilj.

9. Razmišljanje o tome da on nije stvoren radi strasti nego da je pripremljen za veliku stvar koju će dobiti neposlušnošću strastima.

10. Da mrzi za sebe  da životinja bude ljepšeg stanja  od njega, jer ona svojim instinktom pravi razliku između onoga što joj šteti i onoga što joj koristi pa odabire ono što joj koristi. A čovjeku je razum dat zbog ovoga.

11. Da razmišlja o posljedicama strasti i o tome koliko će ga dobra proći ako ih slijedi a koliko će ga uvesti u pokuđenost. Koliko je neka vrsta hrane spriječila druge vrste i koliko puta je jedna naslada uskratila druge naslade i koliko puta strast slome ugled i pognu glava, pokvari osjećanje i ostavi pogrde, i nanise sramotu koju ni voda ne može da sapere zato što je oko strasti ćoravo.

12. Razuman neka zamisli završetak onoga što je želio a zatim svoje stanje nakon što je obavio tu potrebu - šta je izgubio a šta dobio?

13. Da to istinski zamisli kod nekog drugog a zatim prenese sebe u tu poziciju, jer odluka o nećčemu je odluka slična njemu.

14. Neka razmišlja o tome šta mu njegov nefs u tome traži a onda da upita svoj razum , vjeru, kako bi ga obavjestili da to nije vrijedno.

15. Da odbije od sebe poniženje slijeđenja stasti jer niko nije bio pokoran svojoj strasti a da nije osjetio poniženje  i da ne bude zavaran moću sljedbenika strasti i njihovom ohološću.

Oni su najponiženiji ljudi jer su spojili oholost i poniženost.

16. Da napravi ravnotežu između ispravnosti vjere, časti, imetka i ugleda  i između postizanja željene strasti. Zaista on neće moći naći u tome poređenja. I neka zna da je on najpokuđeniji čovjek prodajom ovoga za to.

17. Da ne dozvoli sebi da bude potčinjen neprijatelju jer šejitan kada vidi pri čovjeku neodlučnost i nevoljnost, naklonost svojoj strasti on se njemu okrene , shrve ga, okuje ga okovima strasti i vodi ga gdje hoće. A kada pri njemu osjeti snažnu odlučnost zatim dostojanstvo i jaku volju on njemu ne prilazi osim prikradajući se.

18. Da zna da se strast nije ni sa čim pomješala a da ga nije pokvarila pa ako se pomješa sa naukom odvede je u novotariju i zabludu i tako on postane od skupine sljedbenika strasti. Ako se pomješa sa zuhdom - odricanjem, odvede ga  u pretvaranje i proturiječnost sa sunnetom. Ako se pomješa sa vlašću odvede ga u nasilje i odvrati ga od istine. Ako se pomješa sa suđenjem odvede ga iz pravedne u nepravednu presudu. Ako se pomješa u odluke imenovanja i smjenjivanja odvede ga u izdaju prema Allahu i muslimanima jer će davati vlast na temelju svoje strasti i smjenjivati na osnovu nje. Ako se pomješa sa ibadetom on više neće biti pokornost i približavanje.

Ni sa čim se strast ne pomješa a da ga ne pokvari.

19.Da zna da šejitan nema vrata kod čovjeka osim vrata njegove strasti pa on kruži oko njega da sazna odakle da mu priđe kako bi pokvario njegovo srce i njegova djela i ne nalazi ulaza osim na vrata strasti i kruži po njemu poput otrova u organima.

20. Da mu je stalno na umu da suprostavljanje strasti daje čovjeku snagu u njegovom tijelu i snagu u njegovom jeziku i da je najbolji onaj čovjek koji se najbolje suprostavi strastima i da nema ni jednoga dana a da se u njemu ne bore razum i strast. Pa ko od njih pobjedi otjera drugoga i on zavlada. I da je Allah dž.š. učinio; grešku i slijeđenje strasti neodvojivima i da je učinio suprostavljanje strastima i ispravno djelo neodvojivim.

21. Da zna da je strast bunilo te suprostavljanje njoj jeste zaštita i da se boji za onoga ko je pretjerao u bunilu i nije se zaštitio da ga svlada njegova bolest. I da je strast trn u njegovom srcu, okov na vratu, halka na nozi a njen sljedbenik zarobljenik, a ko joj se suprostavi oslobodi se toga i postane slobodan. A skidanje okova s vrata i halke s noge dovodi ga u stanje dobrih.