BRIGE I TEŠKOĆE

ni koji bolje poznaju život na Zapadu  žale se na gorčinu stalne borbe radi sticanja imetka i njegovog uvećanja. I pojedinci i zajednice su preokupirani strašnom utrkom za sticanje što višeg udjela u dunjalučkom blagu.

I psihička i fizička snaga im je angažovana, poput revnosnog stroja,  radi ovog cilja i u tome su mobilisane sve ljudske osobenosti, bilo pozitivne bilo negativne, s tim što se strojevi podmazuju uljem koje ublažava jačinu trenja i moguće varničenje u toku rada,  a ljudski živci u borbi s krutom materijom dosta gube,  bez ikakva ublažavajućeg faktora, radeći u stanju uzrujanosti,  uzrokuje uznemirenost i tjeskobu iz kojih prizilaze loše posljedice po sve drugo.

Karindži piše, opisujući prizore ovog materijalnog bjesnila: "Živio sam u Nju Yorku trideset i sedam godina, i nije se dogodilo da je neko pokucao na moja vrata, da bi me upozorio na bolest koja se zove uznemirenost, a to je bolest koja je u proteklih trideset i sedam godina prouzrokovala više štete od bolesti kozice za deset hiljada puta. Niko nije pokucao na moja vrata da bi me upozorio da je svaki deseti stanovnik Amerike pogođen živčanim slomom u čijoj se pozadini, kao uzrok, krije uznemirenost. Ljekari procjenjuju da će svaki dvadeseti Amerikanac provesti dio života u bolnici za umno poremećene. Gorak je podatak da je svaki šesti mladić koji je regrutovan u Drugom svjetskom ratu odbijen zbog umnih ili fizičkih nedostataka. Doktor Harlodson Habin kaže: "Proučavao sam  sto sedamdeset šest slučajeva poslovnih ljudi u starosnoj dobi oko 44 godine i pokazalo se da više od jedne trećine boluje jednu od tri bolesti nastale od živčane uznemirenosti a one su; aritmija srca, čir na želucu i krvni pritisak. Sve to prije nego su napunili 45 godina! Je li ovo cijena uspjeha?Je li se smatra uspješnim ostvariti neki cilj bolešću srca ili čirom na želucu? Šta će ti uspjeh kad stekneš dunjaluk, a izgubiš zdravlje? Kada bi neko posjedovao i cijeli dunjaluk, opet ne bi mogao da spava osim na jednom krevetu i ne bi mogao da jede osim koliko inače jede. Kakva je onda razlika između njega i onog koji radi običan fizički posao? Možda je život ovog drugog sa lakšim snom i sa više užitka od  života bogataša i vladara.

Doktor Vilijams Faris veli: "Pokazalo se da kod četvorice od petorice, bolesnika razlog bolesti nije oboljeli organ, nego je bolest prouzrokovana strahom, uznemirenošću, silnom mržnjom, velikom sebičnošću i ljudskom nemoći da napravi skladan odnos između sebe i života.

U svjetlu ovih žalosnih poziva želim da spomenem nekoliko hadisa Muhammeda a.s. koji govore o pokuđenosti ovih osobina i njihovom izbjegavanju: "Ko učini svu svoju brigu jednom brigom, Allah će ga zaštiti dunjalučke brige, a čije se brige razdijele, Allahu će biti svejedno na kojem će dijelu zemlje propasti". (El Hakim)

Ovaj oblik poslaničkog usmjeravanja sa kojim se želi usaditi smirenost u srce i iskorijeniti klica pohlepe i patnje koje pomažu čovjekovu iscrpljenost u trci za dunjalukom i koje ga čine žalosnim za onim što mu je prošlo od dunjaluka, pa o tome kaže: "Kome onaj svijet bude briga Allah će učiniti njegovo srce bogatim, njegove poslove olakšati, dunjaluk će mu sam dolaziti. A kome dunjaluk bude prva briga pred njegovim očima, Allah će mu dati siromaštvo, otežaće mu njegove poslove, a od dunjaluka mu neće doći ništa osim ono što mu je određeno." [1] i kaže: "Oslobodite se dunjalučkih briga koliko možete, jer onaj čija glavna briga bude dunjaluk, Allah će olakšati njegovu propast i učiniće da pred njegovim očima bude siromaštvo. A kome budući svijet bude glavna briga, Allah će mu objediniti njegove poslove i učiniće ga bogatim u srcu. I ne pristupi nijedan rob Allahu, sa svojim srcem, a da Allah neće dati da srca vjernika pohrle  njemu s ljubavlju i milošću, i Allah će mu dati svako dobro." (El Bejheki)

U Poslanikovim a.s. hadisima mnogo se govori o ovoj  vrsti zadovoljstva, a to su velike mudrosti ako se upotrijebe na pravom mjestu i u odgovarajućim okolnostima. One ne znače ništa do li kontrolisanje napora u borbi za nafaku i preziranje  ljudskih nagona  u životnim potrebama tj. da njihovo utrkivanje i žurba ne budu put za usađivanje potajne zlobe, zaboravljanje vrlina i  uništavanje prijateljstava, i da ne bude razlog vraćanja plemenitog i krhkog čovjeka na stepen životinje ,ograničenog dobitka i koristi, pretvarajući područja zemlje u divljinu.

Neki pobožni ljudi razumjeli su prethodne hadise pogrešno i uzeli ih kao opravdanje za obezvrijeđivanje životnih poslova umjesto da ih poboljšaju, a to je dovelo do loših posljedica kako za vjeru tako i za život na dunjaluku.

Pravo koje ovaj svijet ima kod nas,  jeste da radimo i da postignemo sve ono što nam je potrebno da nas učini sretnim. Ovakav posao traži od nas  veliki trud, koji često iziskiva znoj i neprijatnost, ali ovo određeno pravo i ovaj utrošeni trud za njegovo postizanje ne bi  trebalo da nas odvede od ispravnosti i pravog puta.

Pa  bogastvo, kada ga tražimo, neka bude da bi ga trošili, a ne da bi ga gomilali. I kada ga zavolimo i steknemo   utrošimo ga u ono što  će ostvariti naše interese i sačuvati naš život.

Glupo je i neprihvatljivo da se imetak pretvori u cilj sam po sebi i da se u njegovom sakupljanju istopi ljudsko srce, obezvrijedi zdravlje, poveća briga i navuče bolest.

Er Rumi kaže:

"Želja je približila lađu nesretniku,

a želja lađa nesretnika.

Zadovoljstvo s onim što je dosta

osigurava kraj teškoćama,

gubitak čovjeka navodi na gomilanje za život,

a  istom se životu nazire kraj.

Uporno skuplja blago nasljedniku svome,

a njegov život ide nestanku.

Kamo sreće da mnoštvo riznica

bude za vlasnika riznica postojanja.

Takav smatra da sreću u rukama drži,

a ona je, doista, daleko od njega,

jer u budućim blagodatima on udjela nema,

a uz to nije okusio ni ove prolazne blagodati.

On je, zaista, nesretnik,

iako se vidi među sretnima.

Dovoljno je pametnom i umnom

da oko njegovo bez zanosa vidi

Ispravnost vjere

udova i časti,

bolje je onome ko spozna

od onog što gomilaju ljudi.

Tome streme ljudi od karaktera,

koji strasti ne slijede svoje.

Pohlepni sakupljač nema života,

jer život pripada onome ko  ga provede u zadovoljstvu."

Islam ima lijepa učenja o odnosu čovjeka spram dunjaluka. On u startu usmjerava srce i usađuje u njega neporočnost i dostojanstvo, a omražava  mu pohlepu, lakomost i požudu.

Ljubav za bogastvom ima tako jaku pohlepu koja razvaljuje i svijest i tijelo. Ona nužno donosi i poniženje i prezrenost. Pogledajmo do šta dovodi velika ljubav prema imetku, i kolika je uznimirenost zbog njegovog nestanka , kroz riječi poznatog psihologa: "Poznate su činjenice da kada na berzama padnu cijene dionica, kod dioničara dolazi do  šećera u krvi i urinu!"

Koji  je lijek, za ovo stanje, bolji od Poslanikovih riječi; "Zaista je ovaj imetak lijep i sladak, ko ga stiče velikodušno i darežljive ruke, biće mu berićetan, a ko ga uzme radi ličnog uzdizanja, neće mu biti berićetan i biće kao onaj koji jede, a ne zasićuje se. " [2]

Imetak je poput jabuke lijepa izgleda i okusa, ljudska priroda žudi da koristi ovo lijepo voće, ali neki ljudi ga uzimaju u toj mjeri da ih zadesi neki od probavnih neugodnosti i bolesti. Opet se neki ljudi ustežu  i štede, do te mjere da su gladni, dok neke, od straha zbog mogućeg nestanka, obuzima uznemirenost, a koga uznemirava  mogućnost nestanka, on traži dodatni dio.

Svakako su najbolji oni koji ga uzimaju s mjerom i pošteno, a kada nešto i ne posjeduju oni se ne uznemiravaju, niti o tome mnogo pričaju, jer njihova ličnost počiva na mjerilima koja su daleko od grabežljivosti mnoštva i od sklonosti proždrljivca.

Poslanik kaže: " O ljudi , zaista, bogastvo ne dolazi od mnoštva imetka, već je bogastvo u bogastvu duše. Zaista Allah daje svome robu ono što  mu je propisano od nafake, pa je lijepo tražite. Uzmite ono što je halal, a ostavite ono što je haram." (Ebu Ja'la)

Kada se kaže da lijepo traže nafaku, kao što se vidi, to ne znači samo sjedenje nego sticanje onoga što je  halal, a odbacivanje onoga što je haram, na odlučan i dostojanstven način. Poslije ovoga dolazi ostatak islamskih principa koji su  zasnovani na vjerovanju u Allaha i susret s Njim. To je davanje prednosti onome što je  kod Allaha i spoznaja vrijednosti dunjaluka u odnosu na  ahiret. Zatim slijedi spoznaja Allahove veličine u odnosu na sve ostalo. Zaista, takva spoznaja uklanja tugu od čovjeka i ostavlja u  njegovom srcu takvo povjerenje koje mu osigurava današnjicu i sutrašnjicu, mirnom i zadovoljnom: "One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah pomene smiruju - a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju! Onima koji vjeruju i čine dobra djela - blago njima, njih čeka divno prebivalište." (Er R'ad 28-29)

Svakako! Blago njima, oni su sretnici zbog njihovog čvrstog ubjeđenja, njihove iskrenosti i njihove ustrajnosti na putu koji im je zacrtao islam.

"Blago onome čija je zarada lijepa, čija je tajnost ispravna, a javnost plemenita. Blago onome ko poštedi ljude svoga zla, radi po svome znanju i dijeli najbolje od svoga imetka, a za sebe ostavlja najbolje od svoga govora. " (Et Tergib ve Et Terhib)

Zaista je velikom broju ljudi, koji žive u okrilju zapadne civilizacije,  uskraćena smirenost.

Karindži kaže: "Statistike su potvrdile da  je uznemirenost ubica broj jedan u Americi. Za dvije godine u posljednjem ratu  ubijeno je oko trećine miliona naših boraca a za isto ovo vrijeme srčani udar je odnio dva  miliona života. Od onih posljednjih jedan je milion bio obolio od bolesti čiji je uzrok nemir i slom živaca. Bolest srca je glavni razlog koji je ponukao doktora  K. Aleksisa da izjavi: "Zaista poslovni ljudi koji ne znaju kako da se bore sa uznemirenošću, umiru dosta rano."

Rijetko se dešava da Indijanci u Americi ili, recimo, Kinezi, obole od bolesti srca, jer je njihov život lahak i prilagodljiv. Vidimo da je broj ljekara koji umiru od infarkta, veći za dvadeset puta od broja seljaka,  jer ljekari žive nemirnim i napornim životom, plaćajući za to skupu cijenu."

I zaista uznemirenost i briga obaraju i najjače ljude, i iscrpljuju lica  umorna od života.,

Pjesnik kaže:

"Briga troši tijelo do mršavosti

obijeli kosu mladića i

u starca ga pretvori."

Čudio sam se seljaku, kad ga snađe teška nevolja, što mu ubrzo počnu padati zubi, pa sam nakon mnogih otkrića shvatio da psihičke krize imaju teške posljedice po tijelo, i da se želučani sok pretvara u otrov, pa  želucu ne pomaže ni najbogatija hrana, a taj otrov mrvi zube i postaju klimavi, nakon što su bili čvrsti.

Čitali smo da je Jakubov plač za sinom, učinio da izgubi vid, te kako je tuga dostigla takav stepen kod hazreti Aiše, kada su protiv nje ustali lažljivci, da je rekla: " Mislila sam da mi je tuga pocijepala utrobu."

Stručnjaci su otkrili da je opasnost od brige pogubna  za egzistenciju naroda i njihovu produktivnost u radu. U Njemačkoj je prije mnogo godina formirano udruženje čija je parola glasila; "Snaga je u radosti!"

Po ljude je mnogo bolje da život prihvataju sa vedrinom i nadom. Njihovi pretpostavljeni, treba da ih liše  očaja, pesimizma, i pasivnosti jer hladna osjećanja umotavaju ljude u ćefine prije nego što i umru.

" Nije smrtnik onaj ko umre otišavši sa dunjaluka,

nego onaj ko je još na njemu ,al'  je potišten , tužan bez nade."

Ne mislim da iko razuman  izbjegava srdačnost, ili da ijedan vjernik dopušta da ga obuzme pesimizam i očaj. Ako čovjeka nadvladaju vanredne okolnosti,  pa mu oduzmu mir i zadovoljstvo, u tom slučaju on mora da se prikloni  većoj sili, koja će ga izbaviti iz onog što ga je snašlo, jer predavanje struji potištenosti predstavlja početak sloma volje,  što će dati pečat svim poslovima, muhurom nemoći i manjkavosti. Zbog toga je Muhammed a.s. poučavao ashabe da traže pomoći od Allaha, za spas od ovih  mahana: Ebu Seid el Hudri kaže: "Jednog dana Poslanik  je ušao u džamiju, gdje je našao  Ebu Umama, pa mu reče; "O Ebu Umama. Vidim te gdje sjediš u džamiji  van namaskog vremena?

Reče mu Ebu Umama: " Prate me brige i dugovi Božiji poslaniče."

Reče mu poslanik: "Hoćeš li da te poučim riječima kojima će ti, kad  ih izgovoriš, Allah otkloniti brige i odužiti tvoj dug?"

Rekao je: "Da , Božiji Poslaniče!"

Poslanik mu reče: "Kad osvaneš i kad omrkneš kaži: "Bože zaštiti me od brige i žalosti, zaštiti me od nemoći i lijenosti, zaštiti me od kukavičluka i škrtosti i zaštiti me od teškoća,  duga i zlostavljanja ljudi."[3]

Ebu Umama je kasnije rakao: "To sam uradio i Allah mi je otklonio moju brigu i moj dug."

Poznato je da ponavljanje određenih riječi nije ništa drugo do ključ za nova psihička stanja kojima se mijenja život čovjeka, te nakon toga njegovi koraci postaju stabilniji, a uz to ga prati pažnja Stvoritelja.

Vidjeli smo kako se Poslanik začudio sjedenju čovjeka u džamiji van namaskog vremena, pa ga je vratio na životnu pozornicu, opskrbljujući ga dovom kojom će započinjati dan, i poslove u njemu, daleko od stega psihičke tjeskobe i idejne manjkavosti, a time se obezbjeđuje zaštita od duga i zlostavljanja.

Prenosi se od Šeddada ibn Evsa: "Bio je Božiji poslanik s nama i poučavao nas da izgovaramo: "Bože moj podari mi postojanost u mom poslu, podari mi odlučnu ispravnost, podari mi zahvalnost za Tvoje blagodati i da lijepo Tebi ibadet činimo, podari mi iskren jezik i zdravo srce. Utječem se Tebi od zla koje ti znaš i tražim dobro koje  Ti znaš. Tražim oprost od onoga što Ti znaš , jer si Ti onaj koji zna skriveno." [4]

Od Ibn Omera se prenosi: "Vrlo rijetko bi poslanik ustajao između nas dok ne bi proučio ove dove svojim ashabima: "Bože! Udijeli nam toliko bojazni prema Tebi koliko će nas spriječiti da prema Tebi pogriješimo. Udijeli nam toliko pokornosti koliko će nas dovesti do Tvog Dženneta. Udijeli nam toliko čvrstog uvjerenja koliko će nam olakšati nevolje ovog i budućeg svijeta! Snabdij nas našim sluhom, našim vidom, našom snagom, sve dok  nam život traje i daj nam da s tim blagodatima  i snagom umremo! Ti se osveti onima koji nam nepravdu čine i pomozi nas protiv onih koji su s nama u neprijateljstvu. Nemoj nam dati nesreću u našoj vjeri! Nemoj učiniti ovaj svijet našom najvećom brigom, niti vrhuncem našeg znanja i ne dopusti da s nama vlada onaj ko neće biti milostiv prema nama!" [5]

Zaista su ove dove slične borbenim pjesmama koje pobuđuju moral boraca. One svakako nisu prizivanje besposličara, niti želje nepomičnih, nego su one opskrba koja proističe iz istine , svjetla i ubjeđenja, uz čiju pomoć ljudi pobjeđuju životne probleme i tjeskobe dana. Zatim, one predstvaljaju određivanje značenja za koja se može vezati i kretati se u takvoj njihovoj atmosferi. A osnova tih značenja je čvrsta odlučnost za rad i aktivnost u svjetlu imana, ispravnost i pravd, a u okrilju dostojanstva nad dunjalučkim obavezama i svim njegovim teškoćama.

Ovom metodom čovjek postaje zadovoljan kako duhovno tako i tjelesno i upotpunjuje se i vjerski i životno.

Neki ljudi smatraju da je dova negativan stav spram života; zar to nije izlaganje potreba pa čekanje odgovora!?

Ako dova dobije ovakav smisao, onda ona ne prelazi puko ponavljanje želja i iščekivanje izlaza iz nepoznate sutrašnjice. Takva dova je, besmislena i kod Allaha nema nikakve vrijednosti.

Dova je na prvom mjestu, određivanje pravca i ucrtavanje najvećeg uzora. Pa Ibrahim a.s. kada kaže: "Gospodaru, daj mi da redovno obavljam namaz, Ja i moje potomstvo! Gospodaru naš uslišaj našu dovu!"

On je ovom dovom učinio namaz metodom života i čovjekovom obavezom.

Gdje su u odnosu na njega oni koji u obavljanju namaza osjećaju tjeskobu ili ga obavljaju nevoljno? A Božiji robovi kada kažu : "Gospodaru naš! Podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini  da se čestiti na nas ugledaju." (El Furkan 74) Oni su ovim pozivom željeli da u ljudskoj zajednici  usade stabilnu porodicu i sretan dom.

Kao što su za sebe željeli da budu prvi u pobožnosti i u svakom dobru. I svakako je normalno da se tome doda sve što će ostvariti taj zacrtani ideal, od posla i koraka koji će dovesti do njega.

Ima i takvih sljedbenika vjere koji su nepravedni prema suštini vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, pa smatraju da je ovakvo uvjerenje u suprotnosti sa ispravnim životom.

Uloga imana (vjerovanja) kod njih je da dođe ugodnom životu i da sve njegove strane pokriju tamom i samoćom. Takvi govore da je zahtjev imana da privuče neugodnost, nesreću, opterećenje, teškoće, kako popjedincima tako i zajednici.

Ovo je velika greška i velika nepravda vjeri. Poslanik islama, a on je najčasniji koji je obožavao Allaha, nije razumio život na ovaj način. Islam nije naložio ovakav teret. Kako će biti tako kad Poslanik a.s. kaže:"Bože, popravi mi moju vjeru koja je glavnica moja, popravi mi moj dunjaluk, jer ja na njemu živim. Popravi mi moj budući svijet, jer njemu idem. Daj da moj život bude povećanje u svakom dobru, a moja smrt mir i spas od svakog zla!"[6]

Pa zašto se bol  , poniženje i uznemirenost shvataju kao zahtjevi ubjeđenja, ili zašto se shvataju kao načini sticanja Božijeg zadovoljstva i pored toga što ih je Poslanik islama mrzio i tražio kod Allaha zaštitu od njih. Od Ebu Hurejre se prenosi: "Božiji poslanik je tražio utočište kod Allaha od teške nesreće, nesretnosti, ružna udarca sudbine i od osvete neprijatelja!"

Neki od Poslanikovih ashaba su pali u ovu grešku smatrajući da je namjerno izlaganje teškoćama otkup od grijeha, pa im je Poslanik objasnio da je stvar jednostavnija i lakša. Prenosi se da je Božiji poslanik posjetio jednog muslimana, koji je već klonuo i postao jako mršav, pa mu je rekao: Da li si molio Allaha nešto ili si to tražio od Njega?

Ovaj mu reče: "Da, molio sam riječima; "Bože, ono čime ćeš me kazniti na ahiretu, ubrzaj mi to na dunjaluku."

Poslanik mu je rako: "Subhannallah! Ne možeš ti to izdržati, zašto nisi rekao: "Bože daj nam na dunjaluku dobro i na ahiretu dobro i sačuvaj nas Džehennemske vatre." [7]

I kaže da je molio Allaha tom dovom i da ga je Allah izliječio.

Čuo je Božiji poslanik čovjeka kako moli: "Bože, tražim od Tebe da mi podariš sabur!"

Pa mu je rekao: "Molio si Allaha da ti da belaj, pa Ga moli da ti da sreću!" [8]

Kaže Ibn Abdullah: "Da budem sretan, pa da zahvaljujem draže mi je nego da budem stavljen na iskušenje i da saburim, jer su pozicije sreće i dobra  bliže spasu, zato biram zahvalu nad strpljenjem jer je strpljenje stanje onih koji su na iskušenju."

Doktor Zekki Mubarek kaže: "Ibn Abdullah smatra da je sreća i dobro dio spasa, to jeste, spas duša, jer belaj izlaže dušu uzrujanosti i uznemirenosti, a izlaganje duše iskušenju ne daje sigurnost u dobar završetak. A što se tiče sreće, ona čuva ravnotežu duše i čini čovjeka sposobnim za dobro djelo.

Isitna je da se čovjek prkosno odupire kada izražava dobrodošlicu nevoljama, jer je on zarobljenik nervnog sistema u većini slučajeva. A bolje mu je da moli od Allaha sreću i da izbjegava izlaganje iskušenjima, jer nekada neće biti spreman da se suprostavi teškoćama, koje želi i shvatiće nakon pada u provaliju nezgoda, da čvrsta odlučnost ponekad oslabi ili iznevjeri.

Ako dublje razmisliš vidjećeš da   blagodati i blagostanja jačaju duhovnu vezu između čovjeka i njegovog Gospodara, a razlika je velika između dva stanja; stanja smirenosti i i stanja  očekivanja nagrade kroz iskušenja. Čovjek prvog stanja gleda na svog Gospodara pogledom dužnika, a to je pogled skrušenosti i milosti, a čovjek drugog stanja lahko može biti izložen time da se uzoholi u onome  u čemu treba da pokaže svoju strpljivost, jer je oholost jedna od  najvećih mahana duše."

Ovaj govor je ispravan.

Mi volimo da budemo robovi dobročinstva, a ne robovi ispita.

Ali, da li dani donose ono što mi volimo?

Puno li je vjetrova koji udaraju u nas i pune naše horizonte strašnim brigama, i koliko toga čovjek doživi što ne podnosi, a uskraćeno mu je ono  čemu teži!

Ovdje dolazi do izražaja uloga sabura koji  progoni uznemirenost, kao i uloga zadovoljstva koja odgoni gnjev.

O ovom doktore Zekki kaže: "Od vrlina duše je, i to, da se preda Allahu. To je vrlina koja odagnava razne sklonosti koja stvara razmišljanje o ostvarenom udjelu u dunjalučkoj sreće." Jasno je da ova pozicija traži veliku vježbu, jer zadovoljstvo ne biva osim nakon čišćenja srca od unutrašnjih nagona. To je zasigurno, jedan od  razloga smirenosti, a smirenost je najveći plijen u moralnom životu.

Poneko kaže da apsolutno zadovoljstvo uzrokuje ravnodušnost i podstiče dušu na prihvatanje neaktivnosti."

Mi odgovoramo da nema kontradiktornosti između zadovljstva sa postojećim i želje za upotpunjavanjem  duše i njenog snadbjevanja onim što traži od dunjalučke, umne i duhovne hrane.

Kaže Božiji poslanik ; "Budi zadovoljan s onim što ti je Allah udjelio bićeš najbogatiji čovjek."[9]

Ne dozvoli da zadovoljstvo bude tvoj izgovor za nemar i besposlicu, već budi zadovoljan s tvojim danom i mnogo se nadaj onome što će te sutra razveseliti.