OGROMNA  CIJENA  ODMAZDE

sjećaj čovjeka za ličnim dostojanstvom, za stabilnošću njegovog hoda  i za zaštitu njegove časti  od izmišljotina i njegov osjećaj za bezvrijednost njegovog protivnika i njihove nemoći da ga oštete te njegov osjećaj da je moćan da ih porazi čini ga smirenim kad je uvrijeđen i daje mu snage da se sporo ljuti  ako mu se učini nepravda.

Čovjek se obično mijenja, rasrdi se i pobjesni  kada se nasrne na njegovu čast onako kako neprijatelj nasrne na osvojeni grad.

A ako je čovjek siguran da njegov protivnik svojim provokacijama pokušava nemoguće i da koliko god nastojao ne može da ga rani on u svojoj stabilnosti dočekuje udarce smireno, s osmjehom ili s podcjenjivanjem.

Podupirući ovu činjenicu navodimo dva argumenta: Prvi koji navodi Karindži i drugi koji sam naveo u mome djelu " Moral  muslimana " a svaki od njih potvrđuje i jača drugog.

Karindži kaže : " Postavili smo jedne noći šator naspram guste šume i iznenada se pojavila divljač - crni medvjed . Privukao se u sjenu od  svjetla našeg logora i počeo jesti ostatke hrane .

U to vrijeme jedan od smijelih ljubitelja šume češući svoga konja pričao nam je čudnu priču o medvjedima, između ostalog rekavši: " Crni medvjed je u stanju da pobjedi svaku drugu životinju koja živi na zapadnom dijelu svijeta izuzimajući bika u nekim pozicijama. "

A ja sam te noći primjetio malu i slabu životinju koja je bila u stanju izaći iz svog skrovišta i suprostaviti se medvjedu bez straha i bojazi i ne samo to nego i da jede zajedno s njim njegovu hranu. Bila je to kuna .

Nema sumnje da je medvjed bio svijestan da jedan udarac njegovom jakom kandžom znači za kunu nestanak iz svijeta postojanja .

Pa zašto to nije odmah učnio?

Jer je na osnovu iskustva naučio da provociranje ove male životinje donosi samo neprijateljstvo koje mu može nauditi pa je privlačnije i bolje po njegov ponos da se ne obazire na nju.

Ovo sam također i ja naučio . Stezanje omče ljudima koji su poput ove kune pribavlja neprijateljstvo koje ništa ne koristi .

Ovo je napisao Karindži u knjizi "Ostavi uznemirenost" i o ovome sam se složio s njim u mojoj knjizi " Moral muslimana " gdje sam rekao: "S tim da ljudska originalna priroda ima velikog udjela u ljudskim osobinama kao što su oštrina i blagost, brzopletost i izdržljivost, pomućenost i čistoća - stim da postoji sigurno povezanost između sigurnosti čovjeka u sebe i između njegove tolerancije prema drugima  te prelaženje preko njihovih grešaka .

Što se velik čovjek više uzdiže ka savršenstvu sve se više šire njegove grudi i njegova dobroćudnost te nalazi pravdanje za greške ljudi. Kada ne iskusni želeći ga raniti napadnu na njega  on  gleda na njih s visine kao što filozof gleda na djecu koja se igraju na ulici pa ponekad i njega pogode kamenom.

Vidjeli smo da neke ljude srdžba može odvesti do granice ludila kada ih nadvlada pa oni smatraju da su poniženi takvim poniženjem koje može izlječiti samo prolijevanje krvi.

A zar bi čovjek koji živi iza visokih zidina svojih vrlina reagovao na ovako žestok način ?

Ne, nikako, jer poniženja padaju na onoga ko ih šalje prije nego stignu do onoga kome se šalju.

Ovo značenje nam tumači dobroćudnost Huda a .s. dok je slušao odgovor svog naroda na njegov poziv na vjeru :  "Mi smatramo da si ti doista neznalica, i mi mislimo da si doista lažac. Reče :"O narode moj -  govorio je on  -  nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik, dostavljam poslanice Gospodara svog, ja sam vam iskren savjetnik. "  (El Ea'raf 66-68 )

Zaista pogrde ovih neznalica nisu poremetile dobroćudnost Huda a. s. jer je velika razlika između čovjeka kojeg je Bog izabrao za poslanika i između naroda koji je sam sebe obmanuo i ustrajao na obožavanju kamenja smatrajući iz svoje gluposti da ono šteti i koristi. Pa kako će osjećati tjeskobu veliki čovjek zbog riječi ovih neznalica ? "

Navešćemo nekoliko uzornih primjera koje nije uzdrmala zloba  niti ih isprovociralo neznanje, jer uvreda bestidnika nestaje u njihovoj širokogrudnosti kao što kamenje nestaje u dubinama Tihog okeana.

"Ako dijete baci kamen u more,

ne škodi mu dok je puno."

Prenosi se da je neki čovjek vrijeđao Ibn Kajsa dok je s njim šetao i pošto se približio svome stanu stao je Ibn Kajs i rekao: "Čovječe, ako je ostalo još nešto kod tebe reci to ovdje jer se bojim ako te čuju mladići ovog kvarta da će te uznemiriti."

Ebu Zerru je rekao neki čovjek; "Ti si onaj kojeg je Muavija protjerao iz Sirije? Da si bio dobar ne bi te protjerao!"

Ebu Zerr mu je odgovorio: "Iza mene je velika prepreka ako se izbavim iz nje neće mi škoditi ono što govoriš, a ako se ne izbavim  ja sam gori od onoga što ti kažeš."

A Ebu Bekru je također rekao neki čovjek; "Bogami ću te izgrditi tako žestoko da će te to pratiti i u grobu." Na što mu Ebu Bekr odgovori: "Tebe će pratiti a ne mene,."

Amru Ibn El Asu je rekao neki čovjek: "Bogami ću ti se sav posvetiti." pa je odgovorio: "Onda si pao u posao." Ovaj upita: "Kao da mi prijetiš, Tako mi Boga , ako mi kažeš jednu riječ, ja ću tebi deset!" Reče Amr: "Ti kada bi mi rekao deset ja tebi ne bi uzvratio ni sa jednom."

Grdio je čovjek Eš Šabija pa mu je odgovorio: "Ako istinu govoriš Allah će meni oprostiti a ako lažeš neka Bog oprosti tebi."

Ebu Zerra su grdili pa je odgovorio: "Ne budi uporan u tome da me grdiš već ostavi mjesta pomirenju. Mi nećemo nagraditi onoga ko prema nama griješi ničim osim da smo pokorni Allahu u odnosu prema njemu."

Prošao je Isa pored jedne grupe sunarodnjaka kojisu mu govorili ružne riječi, a on im je uzvratio lijepim riječima, pa mu je rečeno: "Oni tebe grde a ti uzvraćaš lijepim?"

A on reče: "Svako dijeli od onoga što ima."

Rečeno je Kajsu ibn Asimu: "Šta je to dobroćudnost?" Odgovorio je: "Da se vežeš sa onim ko te izbjegava, da daš onom ko tebi uskraćuje i da oprostiš onome ko ti nepravdu nanese."

Nisu se uporedile dvije ljepše stvari od dobroćudnosti i znanja, oprosta i moći.

A Hasan kaže; "Vjernik je dobroćudan, neće zanemariti kada bude zanemaren a potom je proučio Kur'anski ajet; "A kada ih bestidnici oslove, odgovaraju : Mir vama!" (El Furkan 63)

Jezid ibn Habib kaže: "Moja srdžba je u mojoj nanuli… pa kada čujem ono što mrzim uzmem je i krenem."

A hazreti Alija kaže: "Ko je blage riječi moraš ga voljeti i tvoja blagost prema bestidniku uvećava tvoje pomagače protiv njega."

Rekao je čovjek Omer ibn Abdulazizu nešto što on mrzi pa mu je odgovorio: "Ne brini, samo si želio da me isprovocira šejitan, ali ću danas od tebe dobiti ono što ćeš ti od mene sutra, pa idi ako želiš.!"

Srdžba je napad koji teče kroz dušu kao što struja teče kroz tijelo. Ponekad ona proizvede potpunu strepnju i veliku uzrujanost a ponekad se toliko  pojača da shrve i dokrajči onoga koga snađe.

Zbog toga smatra Karindži da je dobroćudnost prema protivnicima milost koja zahvata dušu prije nego što protivnika stigne njeno dobročinstvo.

On nam prenosi  izvadak jedne policijske uprave u Americi koji zaslužuje pažnju: "Kada ljudi naume da ti naškode, ti izbriši sjećanje na njih i ne pokušavaj da im uzvratiš, jer ako ti naumiš da im se osvetiš to će ti donijeti više neprijateljstva nego njima."

A zatim  se pita: "Kako će ti nauditi pokušaj osvete?"

Ona može da uništi tvoje zdravlje kao što spominje časopis "Život": "Najočitije po čemu se poznaju oni koji pate od visokog krvnog pritiska jeste brza uzrujanost i odgovaranje na pozive bijesa i mržnje."

Dalje kaže Karindži: "Jedna od mojih  poznanica obolila je od srčane bolesti i ljekari su joj najviše savjetovali da se ne ljuti bez obzira na sve jer je srčanom bolesniku  dovoljna jedna srdžba za kopanje groba.

Radi zaštite čovjeka od napada srdžbe i od njenih posljedica po tijelo i psihu Božiji poslanik kaže; "Pri kome se nađu tri stvari Allah će ga staviti pod svoju zaštitu i zakloniće ga svojom milošću i zavoliće ga ; Ko zahvali kada mu se udjeli, ko oprosti kada je u poziciji da uzvrati i kada se  nasrdi on popusti." (El Hakim)

Od njega se prenosi i hadis; "Ko savlada svoju srdžbu Allah će otkloniti kaznu od njega, a ko sačuva svoj jezik Allah će sakriti njegovu sramotu. " (Et - Taberani)

Od Ibn Omera se prenosi hadis; "Nema zalogaja sa većom nagradom kod Allaha od zalogaja srdžbe koja se priguši želeći time zadobiti Božije zadovoljstvo. " [1]

Sasvim je jasno da čovjek sa povećanjem srdžbe gubi svoju svijest a šejitan preuzima rukovođenje nad njim, kao što i uzrujanost odnosi njegova osjećanja i ostranjuje njegov um pa nije svjestan savjeta koji mu se upućuju pa makar to bio i govor Božiji ili mudrost Poslanikova.

U sahihu se kaže: "Dva čovjeka su se grdili kod poslanika pa je jedan od njih počeo da se srdi, da se crveni u obrazima i da mu se napinju vratne žile. Poslanik je pogledao u njega i rekao: "Zaista ja znam jednu riječ koju kad bi izgovorio riješio bi se ovoga…"Euzu billahi mineššejtanir radžim!" Pa je je jedan od onih koji su čuli Poslanika prišao čovjeku i rekao; "Znaš li šta reče poslanik?"

- Ne - odgovori on.

Rekao je; "Ja znam jednu riječ ako bi je rekao od njega bi otišlo ovo… Euzu billahi mineššejtanir radžim."

Pa reče čovjek: "Vidiš li ti mene ludog?"[2]

Srdžba kod ovog čovjeka je dostigla takvu granicu da on nije pridavao važnost ni Poslanikovom savjetu. Tajna učenja " E'uze" jeste što srdžba priprema dušu čovjeka za prihvatanje raznih spletki i zlih misli pa kad se čovjek oslobodi neobuzdanosti učenjem "E'uze" počinje da se kaje zbog svog nekontrolisanja.

Govori dalje Karindži: "Ti vidiš Isa'a kad kaže: "Volite vaše neprijatelje!" On ovim nije želio samo ojačati moral, nego je želio ojačati i tijelo shodno principima savremene medicine. Kada savjetuje da čovjek oprosti sedamdeset puta po sedam puta, ovim nas poučava  kako da izbjegnemo bolesti srca , čira i drugih ."

A priča o oprostu  grešaka više od sedamdeset puta zabilježena je u Indžilu po Mateju.

Prenosi se i u sunnetu Poslanika od Abdullaha ibn Omera da je čovjek došao Poslaniku i rekao: "O Božiji poslaniče koliko da opraštam slugi?"

- "Svakog dana sedamdeset puta.", odgovori mu Poslanik. [3]

A u drugoj predaji se kaže da je čovjek rekao: "Moj sluga se loše odnosi i nepravedan je, da li da ga udarim?"

- "Opraštaj mu svakog dana i noći sedamdeset puta"- reče mu Poslanik.[4]

A što se tiče ljubavi prema neprijatelju , možda ona znači podsticanje na oprost i čišćenje srca od prikrivene mržnje prema njima, ne baviti se onim zlom što su ga prije činili jer to ne daje ploda osim nastavljanje žalosti, stalne pritužbe i privlačenje onoga u što upada kruta ljudska priroda od zla i nepravde. A što se tiče toga da ljudska osjećanja budu ista i prema onome ko mu dobro i zlo čini , to je nemoguće.

Zaista čovjek dobročiniteljima zahvaljuje na dobru i njihovoj plemenitosti želeći da je s njim a u društvu dok bježi od niskosti zlobnika i izbjegava njegovu blizinu nastojeći da se ne izloži njihovim lošim djelima - Pa kako da ih voli?

Dobri sin Ademov (Habil) bio je prirodan u svoim osjećanjima i logično je postupio kada je zamrzio svoga brata ubicu iščekujući nužnu odmazdu govorio je: "Ja želim da ti poneseš i moj i tvoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri, a ona je kazna za sve nasilnike." ( El Maide 29)

S tim da je vjernik i pored toga velikog srca, a veliko srce nije plodno tlo za klice zlobe, Ne! Nikako-zaista je mržnja nešto što je njemu strano i ako pored njega prođe talas mržnje ona se smanjuje i nestaje.

Vjernik je obuzet ahiretom i pripremama za njega na dunjaluku.

Baviti se prepiranjem je posao onih koji su se opredjelili za svađu. Takvi su bili Arapi u periodu do silaska Kur'ana koji ih poziva: "O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejitanovim, on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni." ( El Bekare 208)

Kur'an ih je okupio na istini i obuzeo ih istinom umjesto da se bave jedni drugima. Ovaj običaj se ponovo vratio u muslimanski ummet pa je većini glavni posao zavađanje i huškanje kojem se ne nazire kraj jer ovakvi nisu nosioci poslanice za koju bi živjeli i za čiju bi istinu radili.

Zaista sličnost je postojana u prirodama velikih iako su im različite boje i jezici zbog toga što se sjeme uzzdignutosti usađuju u njih još dok su djeca a zatim jača kako i oni jačaju. To su osobenosti koje Allah daruje onome kome hoće od Njegovih stvorenja da u svome životu urade veliko djelo ili veliku misiju.

A oni kojima su podarene psihičke i intelektualne nadarenosti čvrst su oslonac za narode koje vode i za breme koje nose. U vrijeme kad a su pristalice islama bile malobrojne Poslanik je molio da bude pomognut sa jednim od dvojice: Omer ibn El Hattabom ili Amr ibn Hišamom.

I prvi od njih  bio je najsretniji i najpovlašteniji kod Allaha.

Kada je stigla u Medinu delegacija plemena Abdul Kajs Poslanik je rekao njihovom prvaku: "Ti imaš dvije vrline koje voli Allah i Njegov poslanik; Dobroćudnost i blagost. " [5]

Prenosi se da je ovaj čovjek upitao Poslanika: "Dvije osobine! Je li ih Allah dao u mojoj prirodi ili su i one nastale u meni?"

Odgovorio mu je Poslanik: "One su tebi od Allaha podarene od rođenja."

Pa se čovjek obradovao ovom lijepom daru. I u vrijeme džahilijeta njegova duša je iskrila vrlinama koje je Allah volio.

Čitao sam neke manje odlomke koje navodi Karindži o živtu Linkolna, velikog Američkog vođe, pa sam na tim stranicama vidio veličinu kojom Allah odlikuje neke duše da bi bile svjetlo u svojoj sredini. Karindži kaže: "Možda niko od onih koji su rođeni u Americi u njenoj istoriji nije imao toliko neprilika koliko je imao Linkoln."

Ovaj čovjek se i pored svojih vrlina nije spasio od zavjera usmjerenih protiv njega.  On nije mjerio ljude vagom ljubavi ili mržnje prema njima.

Kada bi mu neko  nešto rekao loše a bio prikladan za neku funkciju Likoln bi ga postavio na nju bez obzira na riječi koje mu je ovaj rekao. Nije smijenio nikoga s njegovog posla  zato što bi taj neko bio njegov protivnik ili što ga je mrzio. Linkoln smatra, kao što piše pisac njegove biografije Hendron , da čovjeka ne treba  hvaliti ili kuditi za posao koji obavlja jer smo mi podređeni uslovima , sudbini, sredini i nivou obrazovanja, stečenim običajima te nasljednim osobinama koje prate čovjeka i on se ne može od njih odvojiti.

Vrlo je moguće da je Linkoln u pravu, i da smo mi naslijedili fizičke, intelektualne i sentimentalne odlike koje su naslijedili i naši neprijatelji i vjerovatno bi u nekim situacijama bili kao i oni.

Klarens Vard je običavao reći: Umjesto da preziremo naše neprijatelje treba da ih sažaljevamo i da zahvaljujemo Bogu što nas nije stvorio njima slične."

Umjesto da izlijemo našu srdžbu i optužbe na naše neprijatelje bolje je da tražimo za njih milost, pomoć i oprost.

Ove riječi kojima su napojena velika srca podsjećaju nas na stav čovjeka jednog od imama iz oblasti šerijatskog prava . Kada je vlada  u njegovo vrijeme pokušala  da nametne određena vjerska mišljenja pa je on odbio da prihvati ono što je pogrešno. Vlada je je u svom ubjeđivanju ovog imamam koristila bičevanje i zatvor ali i pored toga on je osaburio u svim nezgodama i odbio da proda svoje ubjeđenje za mišljenje novatora i želje nasilnika.

A kada su izgubili nadu da će ga ubjediti i pomislili da mu se približio edžel vratili su ga kući.

Ibn Kesir kaže: "Došli su liječnici kod izmučenog imama pa su odstranili dio mrtvog mišića od njegovog tijela i liječili ga dok se nije vratio u život i pošto ga je Allah izliječio još dugo vremena nakon toga osjećao je hladnoću u dva prsta.

Da li te interesuje kakav je bio njegov stav nakon toga?

Oprostio je svakom ko  mu je nanio nepravdu  osim onima koji su unosili novotarije u vjeru i citirao je riječi Uzvišenog Allaha; "Neka im oproste i ne zamjere, zar vama ne bi bilo drago da vam Allah oprosti?" (En - Nur 22)

I govorio bi: "Kakve koristi ti imaš u tome da se kazni tvoj brat musliman tvojim uzrokom a Allah uzvišeni kaže: "A onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi." (Eš - Šura 40)

I pozvaće se na Sudnjem danu; "Neka ustane onaj koji ima kod Allaha nagradu, i neće ustati niko osim onaj koji je oprostio!"

A prenosi se od Poslanika: "Kada Allah skupi stvorenja (Na Sudnjem danu) pozvaće glasnik; "Gdje su dobročinitelji? Pa će ustati ljudi - a biće ih malo i krenuće brzo u Džennet.

Pa će ih dočekato melek govoreći; Zbog čega ste odabranici?

-"Kada bi nam se nepravda učinila mi bi se strpili, kada bi doživjeli neprijatnost mi bi to podnijeli", odgovoriće a onda će i m se reći

-"Uđite u Džennet - lijepa li je nagrada dobročinitelja!"

To su osobine oprosta i tolerancije kao što potvrđuje istorija sa plemenitim nosiocima ovih osobina i na Istoku i na Zapadu. A njih je tako malo u odnosu na brojnost ljudi.