ZNANJE - PLOD RADA
ranoj mladosti učili su nas da definicija znanja (ilm) označava: potpuno shvatanje, pravila i nadarenosti. Pod potpunim shvatanjem podrazumjevaju jasnu predodžbu o stvarima.
Pod pravila: skup principa, zakona i termina, koje su postavili eksperti različitih naučnih disciplina.
Pod nadarenost (intuicija): podrazumjevaju stečeno iskustvo kroz čovjekovo zanimanje određenim znanostima, te kroz ono što je praktikovao od metoda u svojoj disciplini ili u drugim disciplinama.
To iskustvo se formira od mnoštva saznanja i pripravljanja pravila: ono je plod onoga predhodnoga, nakon što dostigne svoju upotpunjenost.
I oni koji posjeduju te sjajne nadarenosti u oblastima široke naobrazbe su orginalni znanstvenici i na njih se poziva u ocjeni ispravnosti shvatanja i mudrosti, obrazovanja i interpretacije.
Prepustimo naučno teoretisanje oblasti morala i ophođenja, imana i djela. i kažimo: vjera je potpuni program za uzdizanje i dotjerivanje, ali korist od nje neće biti u praznim razmjenjivanjima informacija, između jezika i ušiju, niti u pukom pamćenju njenih propisa, niti u formalnom obavljanju određenih ibadeta.
Ovakvo poimanje je malo korisno, pa čak bez ikakve korisi. U predaji stoji: Znanje čine dva znanja: znanje u srcu, i to je korisno znanje, i znanje na jeziku a to je Božiji dokaz protiv čovjeka.
Bernard Šo je rekao: " Kada čovjeku diktiraš nešto, on to uistinu nikad neće naučiti". On smatra da ovaj vid poučavanja neće formirati od učenika ništa značajno. Karindži obrazlaže ovaj zaključak riječima: "Učenje je afirmativan, a ne pasivan čin. Mi učimo dok radimo, pa ako želiš da se okoristiš ponuđenim savjetima u sadržajima ove knjige - ili bilo koje druge - probaj ih ili radi po njima i primjeni ih u svakoj ukazanoj prilici.
A ako to ne uradiš sigurno ćeš brzo zaboraviti ono što ti je sugerisano. I svaka spoznaja kojom se mi koristimo jeste jedina koja se urezuje u naše umove."
I ovo je tačno, od jednog tabiina se bilježi ovo: "U pamćenju Poslanikovih hadisa tražili smo pomoći u radu po njima (njihovoj praktičnoj primjena)".
Rad oživljava srca aktivnom i budnom spoznajom.
Znanje koje počiva na radu jeste empirijsko znanje kojim čovjek osvjetljava put i pomoću njega poznaje svoje pozicije u različitim oblastima života.
O ovome Uzvišeni kaže: "O pravovjerni, bojte se Boga i vjerujte Njegovog poslanika! On će vam dati dvostruku nagradu od svoje milosti, daće vam svjetlo uz pomoć koga će te ići i oprostit će vam. Allah je onaj koji prašta i milostiv je". (El Hadid 28).
Zahtjev vjerovanja u Poslanika, iza bogobojaznosti, jeste slijeđenje njegovog života, jer je on praktični živi primjer onoga što je u Plemenitoj Knjizi od uputa i savjeta. Vjernik koji je ustrajao u čuvanju od sramotnih i ružnih djela i u izvršavanju naredbi, ovom predanošću stiče oštroumnost i precizno čulo kojim razlikuje loše od lijepoga.
Rijetko se dešava da se neke stvari pomute u njegovoj (oštroumnosti ), inteligenciji, pa makar i ne bilo određenog teksta o njima:
"O pravovjerni ako se budete bojali Boga, On će vam dati moć rasuđivanja (između dobra i zla, između istine i ne istine ), odstranit će od vas vaše grijehe."(El Enfal 29 ).
" O pravovjerni , bojte se Boga i govorite istinitu riječ da bi vam popravio vaše poslove."( El Ahzab 70-71)
Zaista teoretski podaci koje djelo nije pretočilo iz kruga intelekta u stvarni život, liče hrani koja nije prerađena i pretvorena u akciju, energiju i osjećaj.
Svi ti podaci počinju zbrkano i nezrelo, ma kako vješto ih predočili.
I zbog toga vidimo vojnike i pitomce gdje slušaju programirane časove, a onda prolaze fazu vježbi (manevri) koje predstavljaju jednu stranu svakodnevnog života.
I pored toga iskustvo ovih i naučena ratna vještina u njima je ispod nivoa onih koji su učestvovali u bitkama i okusili strahote ratovanja.
Slično tome je i učenje namaza: stvar počinje lekcijama koje se nude učeniku. Zatim učenik pokušava da samostalno obavi propisane namaze, onako kako ih je naučio. A što se tiče toga da on kroz svoj namaz nauči skrušenost, iskrenost i izdizanje, to je ono što dolazi nakon približavanja klanjača svome Gospodaru i nakon njegovog potpunog zadovoljavanja svih pravila forme i suštine namaza.
Znanje proisteklo iz rada jeste rezime duge vježbe i iskustva.
U oblasti odgoja i preporoda neophodno je da saznanja uznapreduju do ličnog i društvenog upotpunjenja, i ni od koga se ne prihvata da stane kod granica govora, ma koliko bio riječit, niti kod granica objašnjenja, ma koliko to vješto radio.
Kada ti se naredi dobro prvo ga uradi, a kada ti se zabrani zlo preduhitri ga udaljavanjem od njega, zatim se potrudi da se tvoja naredba i zabrana pretvori u žive činjenice u društvu, tako da uklanjanje zla i pomaganje dobra budu jasni ciljevi koji se žele ostvariti svim sredstvima i u što kraćem vremenu.
Čežnja za kemalijetom (savršenstvo) vrlo često završava samo lijepim govorom o njemu, a ponekad se njegovi zaljubljenici zadovolje navođenjem sitnih detalja o pitanjima i problemima vezanim za njega.
A zatim se čitava stvar zatvori bez ikakvog konkretnijeg rezultata. Kao što slatke želje umiru u dušama lijenčina.
Uzvišeni Allah mrzi ovaj manjkavi vid ponašanja, zato što je on bliži paroli i zbog toga što sljedbenici ovakvog ponašanja prave propuste, iako su upućeniji od drugih o izvorima upute : "O vjernici, zašto govorite ono što ne činite ? Mrsko je Allahu da govorite ono što ne činite". (Es Saff 2-3)
Zastajanje, sa željenim preporodom, kod granice dugog govora i odlučnih prijedloga otvara vrata dugoj raspravi i beskorisnoj diskusiji u kojoj se troši i trud i vrijeme.
I kada bi se svaki čovjek, koji gaji ljubav prema dobru, uzdigao sa svojomemocionalnošću na takav stepen, gdje se pretače dobro iz okvira teoretisanja u djelo koje će ugledati svijetlo dana skratili bi - kako reče Karindži - polovinu naših tegoba i riješili bi i najkomplikovanije naše probleme… Poslušaj priču koja se prenosi od Lyon Shmieen, biznismena, kad kaže : "Postavio sam pravilo koje zahtjeva od svakog mog pomoćnika, kada želi da mi iznese neki od problema, da mi prvo ponudi podsjetnik koji sadržava odgovor na ova četiri pitanja:
1. Šta je problem ? U dosadašnjem radu smo navikli da trošimo sat ili dva sata u oštroj raspravi a da ne znamo šta je konkretni problem, kao što smo navikli da problem obavijemo sa nejasnoćama i dvosmislenostima bez nastojanja, bilo koga od nas, da jasno izloži temu problema.
2.Šta je izvor problema?
Ako svoje sjećanje vratim unazad, uplaši me koliko smo sati potrošili bez pokušaja da zastanemo na uzrocima koji su proizveli problem.
3.Koja su moguća rješenja za taj problem?
Do sada bi svaki od nas predlagao riješenje o kome bi njegov kolega raspravljao, onda bi se probudile različite ideje koje bi nam usporile donošenje rješenja, i na kraju samog okupljanja niko se ne bi sjetio da zabilježi predložena rješenja za vrijeme diskusije.
4. Koje je najbolje rješenje?
Naša stalna praksa je bila kada uđemo u salu za sastanke, sa mojim pomoćnicima, koje bi uznemirenost primoravala na kruženje oko problema, ne dajući im da dođu do pravog rješenja. Rezultat ovakvog rada bio je da se znatno smanjilo pribjegavanje mojih saradnika tome da svoje probleme izlažu meni... zašto?
Jer, da bi oni odgovorili na ova četiri pitanja, morali su imati sve činjenice vezane za taj problem; pa ako imaju sve činjenice na raspolaganju time riješe tri četvrtine problema. A ostatak dijela problema nije imao potrebe za mojom pomoći: a ako bi okolnosti i tražile moje učešće, naša rasprava ne bi trajala više od jedne trećine vremena koje je prije bilo potrebno, jer je sada rasprava tekla zacrtanim tokom.
Zahvaljujući ovom planu, mi danas trošimo vrlo malo vremena u zabrinutosti i raspravi o greškama, a puno vremena trošimo u radu na njihovom otklanjanju."
™ ™ ™
A postoji i druga stvar na koju bi volio da ukažem; zaista razgovor sa poslovnim ljudima, ljudima od propagande i s onima koji drže ključne položaje, je često obiman i širok bez opravdanog razloga. A možda jedina korist u tome je što ljudi nalaze slasti u tome da nadugo i naširoko razgovaraju sa svojim predstavnicima .
Ponekad je njihov razgovor povezan sa nekim zajedničkim pitanjem i poslom u kome se međusobno pomažu da bi se on realizovao.
Ali ovi razgovori u većini slučajeva daju malo koristi.
Međutim, kada bi se svaki od njih okrenuo sebi i svom ličnom poslu, da ga uradi dobro što više može i svojim obavezama, da ih upotpuni otkrivajući puteve za njihovo usavršavanje, to bi bilo mnogo korisnije i časnije kod Allaha.
Možda je ovo tajna naredbe ashabima da umanje svoje razgovore sa časnim Poslanikom i da njihovom govoru sa i pred njim prethodi udjeljena sadaka!!
Dobročinstvo siromašnima je dobro djelo koje približava Gospodaru u svakom trenutku.
Pa kada želi neko da postigne blagonaklonost kod Allaha i Njegovog Poslanika neka podjeli sadaku, jer je to plodno područje za postizanje tog cilja.
To je bolje od sjedenja kod Poslanika, ako je cilj sjedenja samo sjedenje kod njega.
-"O vjernici kada se sa poslanikom savjetujete onda pred vaše savjetovanje milostinju podjelite! To vam je bolje i čistije je! A ako ništa ne nađete, pa Allah grijehe prašta i samilostan je." (El Mudžadele 12)
S tim da ovo upustvo ne znači određivanje kaznene mjere za svakoga ko želi razgovarati sa nosiocem poslanstva; pričanje s njim je dozvoljeno, čak je obavezno u mnogim stvarima.
Cilj ovoga je upozoriti vjernike na pravi postupak kojim se zaslužuje nagrada od Allaha i osigurava vrijeme Poslaniku, kako ga ne bi bez potrebe zaokupili oni koji žele da sjede sa velikanima samo radi toga da budu s njima, osim, naravno, u nuždi.
U tom smislu Uzvišeni veli: "Zar to vi strahujete da prije vašeg savjetovanja milostinju podjelite?! A ako ne podjelite, a Allah vam oprosti, onda namaz klanjajte, i zekjat dajte, i Allahu i poslaniku pokorni budite! Allah je obavješten o svemu što vi radite." (El Mudžadele13)
Sjedenje sa velikanima, kako nas uči iskustvo, jeste sredstvo za dodvoravanje i ugled, ali je i gubljenje vremena i zapostavljanje brojnih obaveza. Zato ne bi bilo čudo da se za to odrede ograničenja i da se upozori na ono što je korisnije od toga.
