IZMEĐU VJEROVANJA I   NEVJEROVANJA

reo sam nekoliko mladića ateista - a oni su u ovo vrijeme nažalost postali tako brojni poput korova na zemlji neobrađenoj. Razgovarao sam sa nekim od njih želeći dosegnuti šta je to u  njima. Pa sam našao  njihovo razmišljanje o Bogu poput razmišljanja nahočeta[1] o svom ocu - ne poznaje ga niti mu služi - i našao sam većinu njih da ne razmišljaju o Bogu i da im je život slijepo oponašanje i glupa obmana .

Oni smatraju da su vjerovanje i nauka dvije suprotnosti! Da je kulturno uzdizanje  popraćeno uklanjanjem vjere s puta.

Zatim , oni vide sebe - iako nisu puno naučili o materiji- na pozicijama naučnika koji   su pocijepali atom. Oni formiraju svoje mišljenje o životu i Stvoritelju onako kako im se prenosi a ne onako kako jeste. Pa tako oni slijede bezvrijedne , zbog njihove ograničenosti u nauci.

Poznajem jednog od njih koji nikada nije pogledao u teleskop niti je kada ušao u hemijsku labaratoriju niti se kad okušao u opasnim svemirskim istraživanjima. Uz sve to on je ateista jer je učenjak a učenjaci ne vjeruju po njemu ni u šta osim u materiju.

Toj obmanutoj skupini možeš pridružiti i skupinu priučenih a oni su oni koji su spoznali dio istine a drugi im je ostao nepoznat. I nisu čekali da upotpune svoju spoznaju nego su donijeli svoj konačni sud na osnovu onoga što su saznali.

Možeš zamisliti kakav bi nered bio u sudstvu kada bi sudije donosile presudu nakon što bi saslušale samo polovinu optužbe ili polovinu odbrane!

Tako su postupali ti ateisiti. Objelodanili su svoje nevjerstvo nakon što su stekli ograničen dio znanja  nauke koja im je otkrila neka bitisanja, prenijela im neka poglavlja priče.

Ova vrsta nevjerstva teža je od prethodne jer je ona ogrezla u obmani i oponašanju.

Kaže Fransis Becon: "Zaista površno poznavanje filozofije vodi razum u nevjerstvo ali pronicanje u ovu znanost obično čovjeka vraća vjeri."

Kaže Karindži; "Ja se sjećam dana kada razgovor među ljudima nije bio osim o suprotnosti nauke i vjere ali ove rasprave su zauvijek završene…"

Prisiljen sam da potvrdim činjenicu koja je daleko od razuma mnogih a ona je da postoji razlika između vjerovanja u Allaha kod velikog broja mislilaca i pripadnosti nekoj od poznatih vjera a posebno na Zapadu.

Zaista je prava znanost uputila na hiljade naučnika ka Bogu i ostavila ih pred Njegovom Uzvišenom moću zapanjenim.

To isto učinilo je zdravo razmišljanje kod mnogih vođa i prvaka.

S tim da su ti  koje je zaokupio jak osjećaj da svjet ima Gospodara zastali  na ovom nivou vjerovanja i nisu se trudili da upotpune svoju duhovnu stranu vjerskim znanjem.

Oni imaju opravdanje do neke granice, ali kojim putem da idu da bi povećali spoznaju Boga?

Oni bili kršćani ili židovi - neće naći u svojim bogomoljama niti u stranicama njihovih knjiga ono što će ih motivisati da povećaju svoje vjersko znanje.

Njihov razum im je otkrio dio veličine Boga koji je stvorio svijet pa zašto sebe da uvode u problem koji njihov razum neće nikada moći spoznati? A to je da je božanstvo sastavljeno od tri božanske osobe. Ota c- Sin i Sveti duh!?

Dakle, nek stanu kod onoga što su spoznali i nek osmisle njihovo ponašanje u životu na onom u čiju ispravnost su sigurni  iskustvom i mišljenjem daleko od onoga što govore njihovi sveštenici.

Sjećam se da je sveštenik koji je bio zadužen za posjetu Maršala Džeorendža u njegovim posjednjim danima nakon što su ga saveznici zatvorili i u pripremi za njegovo konačno pogubljenje počeo je da izvršava svoju vjersku obavezu u tješenju svladanog njemačkog oficira.

A šta može reći hrišćanski sveštenik koji vjeruje da je Isa razapet da bi iskupio čovječanstvo i njegove grijehe!?

U svakom slučaju počeo je govoriti dok ga Maršal nije prekinuo riječima: "Oče moj! Ja vjerujem u Boga, i ubjeđen sam da je Isus plemenit čovjek."

To je ubjeđenje čovjeka. Zaista  on i na hiljade prvaka, vođa , naučnika, velikana vjeruju u Boga, a ovo je istina i vjeruju da je Isa plemenit čovjek što je također istina. A sve mimo toga od njih je neprihvatljivo kao što čovjek ne prihvata hranu koju ne podnosi. Većina  naučnika i mislilaca u hrišćanskom svjetu na ovom putu.

A što se tiče jevrejskih naučnika - njihova spoznaja Boga popraćena je lošim osjećajem da je njihova nacija potlačena.

Kod njih ima ostataka Jednoće Stvoritelja koje nije pomutilo trojstvo koje su prihvatili kršćani.

Njihovi učenjaci smatraju da hrišćanska crkva počiva na obožavanju čovjeka koji je rođen nezakonskim putem, donijela ga je majka iz nezakonite veze!!

A većina od njih nosi prikrivenu mržnju i laž koju prenose na ljude.

Manjina su oni koje je nauka popravila, i odstranila ono što je u njima od mržnje i osornosti.

Ono što je bitno jeste da je vjera u Allaha stvaraoca  nebesa i zemlje još u njihovim dušama  i da  je ona visoki glas prirode iako ga ponekad guši ono što ga okružuje od zablude.

Ovo vjerovanje  je dio istine koja je upotpunjena u islamu. A ljudi čija se osjećanja njime probude u tim blistavim trenucima su bliži islamu od bilo koje druge vjere.

Uzvišeni Allah takvima prigovara da oni u trenucima teškoće lijepo misle o Allahu a zaboravljaju Ga kada su u izobilju; "On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kada ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana i oni se uvjere da će nastradati iskreno se mole Allahu: Ako nas iz ovoga izbaviš sigurno ćemo biti zahvalni !" A kada ih on izbavi oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! " (Junus 22-23)

Činjenica je da sam i ja istraživao stanja mnogih Zapadnih naučnika i mislilaca i uvjerio se da je u njima lijepo vjerovanje, i da njihova spoznaja o Allahu teče daleko od ograničenosti Jevreja i komplikovanosti hrišćana  a bliže je toleranciji islama.

Ali i pored toga oni preziru islam i muslimane!!

Oni u tome do određene mjere imaju opravdanje jer su pripadnici islama debeli zastor za islamsko učenje.

Njihovo veliko zaostajanje u svim oblastima sprječava veliki broj ljudi da lijepo misle o islamu.

I samo poslansrvo Muhammeda a.s. sa čisto naučnog aspekta nije prestavljeno tako da ljudima pokaže suštinu njegova poslanstva onako kako je došlo od Allah dž.š.! Jer da je ono prestavljeno kako treba naišlo bi na veliku suglasnost kod ljudi a posebno onih koji grade svoju vjeru na logici razuma i oslobađaju ga od nasljednih izmišljotina i također bi našlo prijem kod šireg sloja ljudi koji su željni ovih izbora iz kojih bi crpili upute i savjete.

A sve to mogu naći u Časnom Kur'anu i sunnetu Muhammeda a.s..

Zaista hiljade ljudi čija je veza sa vjerom oslabljena u mnogim krajevima Zapada koji se okupljaju u sinagogama i crkvama nisu oni koji negiraju boga niti su izašli iz zakona prirode sve dok se okreću  njemu, shodno njihovom prostom shvatanju.

Oni iz dubine srca žele da se njihova veza sa Allahom ojača na ispravan način u kom bi osjećali mir i sreću.

Zaista zubi ključa  koji se okreće u njima nisu napravljeni tako da odgovaraju prirodi zaključane brave. A da su ova srca koja su žedna za sigurnošću i smirenošću našla svoj originalan ključ  zaključana vrata bi se otvorila pa ova srca kojima je uskraćen plod  čistog imana bi se napunila i utolila svoju žeđ.

Oni koji imaju velika srca nisu ostali skršetnih ruku pred krizom istine koja vlada pred njihovom sredinom. Pa su tragali samo za Bogom a  sve osim Njega smatrali su samo ljudima pa makar se radilo o Isa a.s.   .

Na tome je utemeljen ispravan iman - iako je bio ograničen - daleko od svećenstva , njihovih obreda, njihove zaštite i kipova.

Ovo vjerovanje se ne naziva ateizmom iako se ne veže za Tevrat, Indžil i Kur'an jer ono ne poznaje ovo posljednje ili ga manjkavo poznaje i zato što ovo prvo dvoje se ne slažu sa njegovim psihičkom i intelektualnom snagom.

Na ovoj osnovi koju smo učinili uvodom idemo s Karindžijem koji kaže; "Sreo sam Henrija Forda , prije njegove smrti, pa sam očekivao da na njemu vidim znakove izmorena čovjeka pretjeranim ulaganjem truda u formiranju jedne od najvećih u svijetu trgovačkih firmi. Bio sam iznenađen kada sam ga našao staloženog i smirenoga kao da je simbol smirenosti i stabilnosti  i pored toga što je bio u 78 godini života. Pa kada sam ga upitao da li je ikad patio od uznemirenosti odgovorio je ; "Ne nikad! Ja sam ubjeđen da je Bog kadar da upravlja stvarima i da On nije u potrebi za mojim savjetom, zbog toga sam prepustio Njemu da svojom mudrošću upravlja  mojim stvarima. Pa zbog čega onda da me uzima uznemirenost?"

Da li je Ford bio istomišljenik sa Ibn Ataullahom   Iskenderijem  u onom što donosi sudbina.

Ako gospodin Ford nije poznavao Ibn Ataallaha i nije uzeo od njega navodimo ti rezime govora Iskenderija kojim se pokazuje velika sličnost između dvije logike koje se nisu srele.

Podstičući na predanost Allahu i posjećajući nas čega da se klonimo. Kaže Ibn Ataullah:

1. Znaj da  je Allah dž.š. dao raspored u tebi a to je da znaš da je Allah razmišljao o tebi a ne ti sam , pa kao što si ti imao onoga koji je o tebi razmišljao prije nego si postao, a ništa tome nisi doprinio On je također onaj koji tvoje stvari uređuje i nakon što si postao.

Pa budi Njegov kao što si i bio. On će tebi biti kao što ti je i bio.

2. Znaj da je tvoje planiranje za tebe tvoje neznanje o tebi

3. Znaj da sudbina ne teče shodno tvome planiranju, nego puno toga bude a da ga ti nisi isplanirao a najmanje bude onoga što si ti planirao.

4. Znaj da je Allah dž.š. onaj koji preuzima upravljanje svojim carstvom, krupnijim i sitnijim stvarima, skrivenim i pojavnim. Pa kao što si prepustio njemu upravljanje na Njegovom aršu i prijestolju, nebesima i Zemlji, pa prepusti Mu upravljanje u tvom bitisanju među ovim svjetovima.!

Nužno nakon slušanja ovih savjeta u razumu će se pojaviti misao da čovjek  da bi upotpunio svoje ubjeđenje mora da se oslobodi svoje snage i moći i da zanemari uzroke i da onda očekuje od Božijeg rasporeda da izvrši ono što on želi. A ovo je prava greška, i to nije bio cilj Ibn Ataallaha niti je po tome radio gospodin Ford.

Osjećaj čovjeka za svojom snagom je nužno a njegovo angažovanje na uobičajenim uzrocima je obaveza zato dopunjava  Ibn Attaallah svoj govor riječima: "Zaista angažovanje na uzrocima ne negira tevekkul - oslanjanje na Allaha.

Pogledajte riječi Muhammed a.s. ; "Kada biste se vi oslonili na Allaha istinskim tevekkulom opskrbio bi vas kao što pticama daje opskrbu. Odlazi gladna a vraća se sita."

Ove riječi upućuju na tevekkul a ne na negiranje uzroka, nego na traženje tih uzroka riječima; "odlazi i vraća se!"

To je uzrok njenog života i opstanka.

Mi kažemo: Islam odbaca svaku sumnju u slobodu volje i uzvraća snažno na svako potcjenjavanje snage koja je podarena čovjeku da se trudi u ovom životu i da očekuje rezultate svoga truda. Osim što mi kada pogledamo na naše poslove u svjetlu stvarnosti primjetićemo da je krug našeg djelovanja u kojem koristimo našu snagu i volju vrlo uzak u poređenju sa širokim i neograničenim krugom djelovanja Uzvišene snage i Uzvišene volje.

Uzroci za koje se mi vežemo odnose se na široke oblasti u kojima mi nemamo nikakve moći u većini slučajeva.

Pa zbog toga   ograničimo se na utjecaj što ga imamo i ne pokušavajmo da puhanjem iz usta  nadvladamo oluju. To je ono što zagovaraju pobornici srednjeg puta; "Izvršiti uzroke i onda biti zadovoljan Božijom odlukom!"

™ ™ ™

Mi smo prisiljeni da na ove savjete skrenemo malo pažnje jer riječ ; smanji brzinu! koja se ponekad kaže vozaču kada brzo vozi je u redu a ako se te riječi upute nekom ko se sjedeći igra ili ko pješice ide to bi bila ružna šala.

Amerikanci nezasićeni prolaznim dobrima ovog svjeta koje neuspjeh baca u očaj a uspjeh čini objesnim, su u velikoj potrebi za riječima Forda i Ataallaha kao i drugih.

Što se tiče klonulih i nemarnih stanovnika istoka oni imaju drugu priču ljepšeg konteksta i većeg utjecaja.

Krajevi islamskog istoka trenutno su spoj dvije oprečne skupine.

Među njima ima onih za koje važe riječi; Radi da živiš! i onih kojima se kaže; Primiri se da bi živio!. Do onih koji plaču za onim što je prošlo zbunjenih  željom da ostvare nemoguće.

Kružeći oko sebe oni se bore sa svojim željama a one ih shrvaju i tako u beskraj.

Takvima upućujemo riječ Vilijam Džejmsa: "Između nas i između Boga postoji neraskidiva spona, pa ako se mi potčinimo njegovom vođstvu ostavriće se naše želje i nadanja.

A što se tiče onih koji sjede u hladovima pribjegavanja sudbini takvi se udaraju - u ime Boga- da bi ustali i prihvatili se posla.

™ ™ ™

Ima ljudi koji cijene vjerovanje i nastoje da ga prošire u društvima, ne zato što je vjerovanje istina nego zbog toga što su njegovi utjecaji u pojedincima i zajednicama poželjni.

Zato je rečeno; "Da nije Boga trebalo bi ga izmisliti ljudima da traže njegovo zadovoljstvo i da se boje Njegove kazne!"

Kod tih je vjerovanje društvena potreba za održavanje bezbjednosti i sigurnosti. Oni zbog toga ne vode računa o suštini vjerovanja i onoga što se veže za nj. Neka bude ono što će biti sve dotle dok daje vidljive rezultate.

Ovo je ništavno razmišljanje i izigravanje sa suštinom i temljnom vrijednošću vjere.  Pa čak i omalovažavanje i same suštine i prave vrijednosit onih koji je poznaju.

Jer priznavanje Božije egzistencije mora se manifestovati kroz potčinjavanje razuma i srca argumentima čija se ispravnost objelodanila.

A u slučaju da  se izmisle argumenti da nema božanstva i vezati za to što širi krug ljudi i inteligencije je velika obmana.

Mi smatramo da je život i življenje daleko iznad ove vrste varke i želimo da ljudi otvore svoja srca i oči samo istini.

Vjera u Boga nije politička igra niti iznimni zakon.

Ne nikao! To je istina koju su zapostvaili nemarni i iskorisitili zlonamjerni.

I to je svjetlo pred kojim su zatvorene oči slijepim.

A što se tiče ljudi koji su obdareni čistom prirodom i čistim umom , oni neće sa Allahova puta skrenuti.

Zaista ovakav čvrst iman je izvor bez kog vrlo rijetko ostaju velike duše. On je uz različite stepene njegove siguran duhovni oslonac kome se pohrli u neprilikama , i na njega se oslanja u podnošenju tereta i sučeljavanju sa neprilikama.

Možda se već formirala pretpostavka da većina velikih imena ima malo zaliha od ovog elementa. Ovoj izmišljotini doprinose i novinari bez vjere. A to je neistina .

Ogromna većina velikih ljudi ima vjerovanje u Boga iako njihovu čvrstinu prožima prosta predodžba ili  poznata greška koju smo prethodno objasnili.

Kaže Karindži: Poznajem ljude koji na vjeru gledaju kao na nešto što pripada ženama,  djeci i vaizima. Hvališu se da su oni "ljudi" sposobni da se upuštaju u bitke bez oslonca i pomagača pa kada spoznaju da većina velikih ljudi (mislim na poznata imena)  ponizno mole Boga da im pomogne obuzme ih veliko čuđenje.

Uzmi za primjer junaka Džeka Dimebsija koji kaže da ne legne u postelju prije nego obavi molitvu niti uzima hranu dok ne zahvali Bogu koji mu je darovao i da on neprestano ponavlja molitve i dove u vrijeme dok trenira boks i prije svake borbe. Pričao mi je Edvard Istinius, generalni direktor firme "Genral motors" i bivši američki ministar vanjskih poslova da on obavlja molitvu i obraća se Bogu da mu podari mudrost i ispravnost danonoćno.

I kada je junak Ejzen Hover bio na svom putu za Evropu radi preuzimanja rukovođenja savezničkom vojskom u posljednjem ratui jedina stvar koju je ponio sa sobom bila je sveta knjiga.

Kaže mi general Mark Klark da je on čitao svetu knjigu za vrijeme ratnih godina svakog dana a potom, bi na koljenima molio Boga.

Ovi velikani su shvatili da oni nisu jedini u ovom životu i da su u velikoj potrebi za Svemogućim i Milostivim Bogom da bi bio uz njih u životu sa Njegovim blagoslovom i čuvanjem onako kako je On njima ukazao čast dok su još bili u svijetu neviđenog s blagodatima njihova stvaranja.

Istina je da mnogi ljudi traže utočište kod Allaha kad god ih zadesi tegoba ili kriza. Ko osim Njega i može da zaustavi njihove nedaće , da zadovolji njihove potrebe i da im smiraj vrati?

"Svi oni traže a Ti im udovoljavaš!

To su Tvoje neiscrpne blagodati."

Tako od istine je i da ne treba zaboraviti  što tražimo i da Mu se ne približavamo na način  koji On prezire. I da Mu ne pripišemo namjerno ili greškom ono od čega je On čist.

Ranije su pagani izražavali svoja osjećanja prema Allahu ovim riječima:

"Odazivam Ti se Bože, Odazivam Ti se

Ti nemaš ortaka, osim ortaka koji Tebi pripada,

Ti ga posjeduješ a on ne posjeduje!"

Došao je islam da ispravi ove riječi i da izmjeni shvatanje koje ih je proizvelo.

Zadržao je orginalni osjećaj koji veže ljude s njihovim Stvoriteljem i vodi ih Njemu iz želje i straha i izmjenio riječi na slijedeći način;

"Odazivam ti Se Bože odazivam,

Odazivam Ti se - ti ortaka nemaš !

Odazivam Ti se.

Zaista zahvala blagodat i vlast Tebi pripadaju.

Ti ortaka nemaš!

Zaista  ispravljanje uvjerenjā i obredoslovljā je prvi cilj islama.

Prijašnji narodi su Boga poznavali spoznajom koju su prožimali nedostaci i pogreške; "Većina ovih ne vjeruje u Allaha nego druge Njemu smatra ravnim !" (Jusuf 106)

I nije bilo načina osim da se ovo neznanje odstrani i otklone ove nejasnoće.

Ono što je žalosno da se kršćani okreću Allahu kao što si vidio, ali oni pored njega uzimaju drugo božanstvo ili druga dva božanstva. Zato je njihov pogled nestabilan a njihove dove neispravne. Mole Allaha a aludiraju na Isa a.s. i mole Isa a aludiraju na Allaha. A Isa i Muhammed a.s. i drugi poslanici a.s. nisu ništa do slabašni ljudi koji su u potrebi za Božijom dobrotom, traže od njega nagradu i boje se Njegove kazne.

Mi mrzimo ateizam koji je učinio sadašnje generacije stadima koja žive na ovom svijetu negirajući Boga Gospodara svjetova.

Sve što želimo jeste da na mjestu nevjerstva bude ispravno vjerovanje i da na tom mjestu zasja svjetlo istine.

Tevhid koji islam želi da ustabili i da postakne ljude na njegovo razumjevanje i vladanje po njemu, nije novost s kojom je došao poslanik Muhammed a.s.. Ne nikao! To je samo potvrda prvog poziva kojeg su uputili svi prethodni Poslanici i isticanje osnove na kojoj su nastale sve religije prije njega.

Knjige i poslanice koje su još u rukama hrišćana do današnjeg dana ukazuju na ovu činjenicu jer se one slažu o ovom pitanju s onim što je u Kur'anskim ajetima.

U knjizi Pohvala , glava 5 , broj 36 stoji; "i znaj da je Gospodar, Bog i da nema drugog osim Njega." A to je poput riječi Allah dž.š. u Kur'anu; "Znaj da nema  boga osim Allaha!" (Muhammed 19)

U istom poglavlju se kaže; "Ponavljaj u svom srcu da Gospodar je Bog na nebu iznad i na Zemlji ispod." A ovo je poput riječi Allah dž.š. ; "On je Bog i na nebi i na Zemlji, On je mudri i Sveznajući! i neka je Uzvišen Onaj čija je vlast na nebesima i na Zemlji i između njih." (Ez Zuhruf 84-85)

U istoj knjizi navodi se: "Slušaj o Izraele, Gospodar naš Bog je jedan Gospodar!" a Izrael  je Jakub a.s. koji je okupio svoju djecu na smrtnom času da bi se uvjerio da će oni ostati u tevhidu: "VI niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao; "Kome ćete se poslije mene klanjati?"

Klanjaćemo se - odgovorili su- Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka. Bogu Jednome." (El Bekare 133)

U Tevratu Glava 5, broj 45 stoji; "Ja sam Gospodar a nije niko drugi, nema boga sem Mene." i također se navodi; "Ja sam prvi, i ja sam posljednji, i nema drugog boga osim Mene!" a ovo je poput riječi Allah dž.š.; "Allaha hvali sve što je na nebesima i što je na Zemlji, On je silni i mudri. Njegova je vlast na nebesima i Na Zemlji ; On život i smrt daje, i On sve može. On je prvi i posljednji , vidljivi i nevildjivi, On zna sve." (El Hadid 1-3)

U istoj knjizi se navodi: "i zaista sam Ja Bog i niko nije sličan meni." A to je poput riječi Allah dž.š.: "Niko nije kao On!" (Eš Šura 11)

U Novom zavjetu također ima ostataka istine koji vežu ljude za njihovog Stvoritelja i podstiču ih na obožavanje samo Njega bez obzira na različitost njihovih boja i jezika. I nema prednosti neko nad nekim osim sa stepenom iskrenosti koja čuva u svom srcu i kojom se on približava Allah dž.š..

Zbog manjkavosti lijepog mišljenja i raširenog neznanja o Bogu, osjećaj ispunjen tevhidom i očišćen od svake  vrste širka je nešto što je Allahu dž.š. najdraže.

Kad god se pojave u dovi znaci veličanja Allah dž.š. i priznanja Njegove uzvišenosti ona je bliža tome da bude primljena.

Prenosi se da je Poslanik čuo nekog čovjeka da govori: "Bože ja tražim od Tebe da ja svjedočim da si Ti Bog, nema drugog boga osim Tebe, jednoga koji je utočište svakome, koji nije rodio i nije rođen i kome niko ravan nije," Poslanik mu je rekao: "Molio si Allaha njegovim najvećim imenom, kada se tim imenom traži od Njega on da a kada se njime moli on udovolji." (El Munziri)

Zar, ne vidiš čovjeka kako se u njemu rasplamsalo ubjeđenje od kojeg je odstupilo na hiljade ljudi! Gdje je čisto mišljenje o Bogu koje puni njegovo srce u odnosu na širk  širih narodnih masa koji vjeruju da je Bog sin i vjeruju da ima ženu!?

Zato Božiji poslanik u svakoj dovi ističe ono s čime trebamo veličati Allah dž.š. i ono što on zaslužuje od pohvale i zahvale i ono što ukazuje na manjkavost svijeta u odnosu na njega i njegove potrebe za njim.

Od dova u kojima se ističe veličanje i iskrenost jeste i ono što se prenosi u ovoj dovi; "Bože tražim od Tebe Tvojim lijepim, čistim , blagoslovljenim i Tebi najdražim imenom, onim imenom kojim kada se zamoliš Ti udovoljiš, a kada se njime od Tebe nešto zatraži Ti dadneš, kada se njime za milost zamoli smiluješ se i kada se od Tebe njime utjeha traži Ti je daš…"

Hoćemo li ostaviti ljudske duše da same srljaju na životnim putevima i da se upletu u njegove lavirinte bez pomagača koji ih štiti i podržava?

Čovjek je ma koliko se jakim smatrao zaista slab a tako je puno putova kojima čovjek hodi  i raskršća na kojima zastane ne znajući koji  put da odabere!?

I ako promaši samo jednom on luta čitavog života.

Jer on u startu polazi bez upute!

Mi smo u velikoj potrebi za onim ko će nam ukazati na ispravnost i uputiti nas na istinu kad god nam stvari postanu nejasne.

Čovjek je izložen bolovima sa svih strana. On je poput nezaštićenog grada koji može biti napadnut svakog momenta i sa svake strane.

Svaki atom čovjekova tijela je potencijalni prostor za neku kroničnu bolest i svaka stvar na našem tijelu kad se bolje sagleda može vrlo lahko da se okrene protiv nas i donese nam nevolje. Mi smo u stalnoj potrebi da tražimo blagodati , bereket i mir!

A sve ovo čovjeku osigurava iinamaz!
Islam je uredio lijepe trenutke u kojima čovjek razgovara sa svojim Gospodarom nekoliko puta u jednom danu. U tom razgovoru čovjek priznaje zahvalu i veličinu Allahu dž.š., zatim traži od Njega uputu te da odstrani srdžbu a dā blagodati.

U ovim dnevnim stankama čovjek staje pred Gospodara i traži Njegovo zadovoljstvo i pomoć.

Moli čovjek pred onim koji ima apsolutno znanje i moli da mu upotpuni njegovu spoznaju i stoji pred onim koji ima ogromnu moć da mu pomogne da učini nešto što nije mogao svojom snagom učiniti.

U hadisi kudsiji kaže Uzvišeni; "Podjelio sam namaz (fatihu) između mene i moga roba . Mome robu pripada ono što zatraži.

Kada Moj rob kaže: "El hamdulillahi rabbil alemin!"- Allah dž.š. odgovara: "Moj rob Mi Zahvalu ističe!

Kada rob kaže ; "Errahmanir Rahim" -Allah dž.š. odgovara: "Pohvalu Mi ističe Moj rob!

Kada kaže; Maliki jevmiddin!"- Allah dž.š. odgovara; Veliča Me Moj rob!

Kada keže; "Ijjake nabudu ve ijjake nestein!"- Allah dž.š. odgovara; Ovo je između mene i moga roba a robu pripada ono što bude tražio.

Kada rob kaže; " Ihdine siratal mustekim…veleddalin"!

Allah dž.š. kaže; " Ovo pripada mome robu i Ja ću mu dati ono što bude tražio![2]

Koliko god trčanje u različitim oblastima života prekrije tijelo čovjeka prašinom toliko isto trčanje prekrije i dušu brigom i tugom.

Čovjek je veoma često u potrebi da kod sebe sama sredi ono što je nesređeno a namaz je upravo ono  što vraća izgubljenu upotpunjenost.

Od Ebi Seida se prenosi da je on čuo Božijeg poslanika da je rekao: "Pet dnevnih namaza su iskup za ono što je između njih. Šta misliš kada bi čovjek radio a između njegove kuće i radnog mjesta pet rijeka pa kada radi na radnom mjesti i zapraši se pa pri povratku se okupa u svakoj od onih pet rijeka bili na njemu bilo prljavštine?"

Teško ljudima od žestine materije koja prži njihova lica u borbi za hljeb!

Zaista ljudi upadaju u tu žestoku borbu a nagoni sebičnosti su najbudniji u njihovoj krvi. Oni zaista za vrijeme ove duge borbe vide samo svoje potrebe i potrebe svojih bližnjih. A što se tiče međusobne samilosti, nesebičnosti i dobročinstva pa vrlo rijetko se pokazuju plemenite slike toga pred njihovim očima.

Ako čovjek dopusti da ga ova  raspaljena osjećanja shrvaju, onda će to biti poraz za sve njegove vrijednosti. Pa nije čudo što je Allah dž.š. propisao namaz da ih s vremena na vrijeme spasi žestine.

Od Enes ibn Malika se prenosi da je rekao Božiji poslanik s.a.v..s; "Allah dž.š. ima meleka koji doziva na svaki namaz: "O sinovi Ademovi, ustanite vatri koju ste zapalili pa je ugasite!" (Et Taberani)

U drugoj predaji stoji; "Gōrite, gōrite, pa kada klanjate sabah ugasim je, zatim gorite, gorite pa kada klanjate podne ugasim je, zatim gorite, gorite pa kada klanjate ikindiju ugasim je, zatim gorite, gorite pa kada klanjate akšam ugasimje - zatimm gorite , gorite pa klanjate jaciju i ugasim je a zatim legnete da spavate i ništa vam se ne piše dok ne ustanete." (Et Taberani)

Ovaj hadis oslikava manje grijehe s kojima se ljudi svakodnevno susreću u svom brzom i isprepletenom životu i ono što namazi ublažavaju i osvježavaju od nedaća koje dolaze.

Namaz je uzdizanje čovjeka ka nebu kada god on pane na zemlju i povezuje ga ponovo sa Allahom kad  ga obuzme  nemar i aljkavost.

Navedimo ovdje ono što navodi Karindži od Aleksisa Karila pisca knjige ; "Čovjek ta nepoznanica!" i jednog od dobitnika nobelove nagrade kada kaže; "Možda je namaz najača snaga koja proizvodi aktivnost poznata do današnjeg dana!!

Vidio sam - pošto sam liječnik - mnoge bolesti kod kojih lijekovi nisu postigli željeni cilj i kada je medicina zbog nemoći podigla ruke od njih namaz je svojom intervencijom oslobodio ljude njihove bolesti…

Namaz je zaista poput elementa radiuma koji drugima zrači i sebi aktivnost stvara.

Namazom ljudi pokušavaju da povećaju svoju ograničenu aktivnost obraćajući se "sili" koja nema ograničenosti.

Mi kada klanjamo vežemo sebe za  uzvišenu snagu koja upravlja svemirom, i skrušeno od nje molimo da nam podari malo od te snage koja će nam pomoći u životnim tegobama. Pa čak nam i sama skrušenost u namazu obezbjeđuje dodatnu snagu i aktivnost i nećeš naći nikoga ko se skrušeno obratio Allahu a da mu se na tu skrušenost  nije uzvratilo sa najboljim rezultatima.

Ovakav govor je za mene najbolji tefsir  za riječi Uzvišenog ; "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu; odazivam Se molbi  molitelja  kad  Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu." (El Bekare 186)

Onaj koji nakon sna prvu pomisao ima da stupi pred svog Gospodara stiče garanciju da će provesti vrijeme tog dana u zaštićenoj tvrđavi!!

Da! ustao je i zadovoljio svoga Gospodara pribjegao Mu i potražio zaštitu! A Allah daje sigurnost i bliskost onome ko ih traži. U hadisu stoji: "Ko klanja sabah on je u Božijoj zaštiti a On za svoju pruženu zaštitu od vas ništa ne traži."[3]

Ovo je oglas Allahov ljudima da ukažu počast čovjeku koji je započeo dan namazom a onda je krenuo za svojim poslom gdje ga je pratila Božija zaštita i pažnja.

prenosi se od Ibn Omera da je Poslanik a.s. rekao: "Ko klanja sabah on je u Božijoj zaštiti pa ne varajte Allah dž.š. u zaštiti njegovoj, jer onaj ko pronevjeri Njegovu zaštitu Allah traži njegovu odgovornost sve dok ga ne obori na lice."

Kaže se da je Hadžadž naredio Salim bin Abdullahu da ubije jednog čovjeka pa mu je Salim rekao; "Jesi li klanjao sabah?

-Da!- odgovorio je čovjek.

"Odlazi!"- rekao mu je Salim.

Poslije ga je Hadžadž pitao; "Šta te je spriječilo da ga ubiješ?

-"Pričao mi je moj otac , da je čuo Poslanika Božijeg kad kaže; "Ko klanja sabah bit će u Božijoj zaštiti tog dana"!! i prezirao sam da budem ubica čovjeka kojem  je Allah dž.š. dao zaštitu. " [4]

Onaj ko razmišlja vidjeće da je Allah svoje robove  iskrene stavio u svoju zaštitu i postavio na takav položaj na kojem svako ko ih uznemirava i napada, uznemirava i napada Allaha dž.š..

I zbog toga On kaže u hadisi kudsiji; "Ko napadne meni odanog Ja mu objavljujem rat!" [5]

Odanost Allahu znači dodatno vezivanje za Nj i pribjegavanje Njemu sa namazom i drugim farzovima i nafilama.

Ovaku počast mogu dobiti oni koji se vežu za Allaha u svom životu i svojim poslovima te da iste približi sebi i da sebi postavi ponašanje prema njima kao ponašanje prema Njemu.

Kaže Božiji Poslanik a.s.; "Zaista će Allah dž.š. reći na kijametskom danu; "O čovječe, bolovao sam pa me nisi obilazio!Čovjek će tada reći; Gospodaru ! kako ću ja Tebe obilaziti kad si ti Gospodar svjetova?

Allah će reći: "Zar nisi znao da je Moj rob bio bolestan, pa ga nisi obišao? Zar ne znaš da si ga obišao da bi Mene zasigurno našao  kod njega?! O čovječe, tražio sam od tebe hrane, pa mi je nisi dao!

Čovjek će  reći: "Gospodaru kako ću ja Tebi dati hrane, kada si ti Gospodar svjetova?

Allah će mu reći: "Zar nisi znao da je Moj rob tražio od tebe hrane, pa mu je ti nisi dao? Zar, ne znaš da si mu donio hrane da bi Mene našao kod Njega? Čovječe Ja sam tražio od tebe da Me napojiš, da Mi daš vode za piće, pa Me ti nisi napojio!?

Čovjek će reći: "Gospodaru, kako ću ja Tebe napojiti kad si Ti Gospodar svjetova?

Allah će mu reći: "Tražio je Moj rob vode od tebe  da se napije pa mu je ti nisi dao. Pazi, da si ti njega napojio Mene bi našao kod njega!"[6]

Ovaj neobičan razgovor jasno ukazuje na stepen Allahove pažnje ljudima čija je veza sa Allahom stalna i čvrsta do te mjere da Allah njima  datu počast smatra svojom počasti a njihovo mjesto svojim mjestom. ž

S tim da bez obzira kolika je nečija deredža kod Allaha svaki čovjek nije siguran od napora i životnih tegoba ispunjenih nepravdom i poricanjem.

Zar ne vidiš Omer bin Hattaba najpravednijeg vladara kojeg je upoznao svijet kako je ubijen pod optužbom da je nasilnik?

Ako je tako velikog čovjeka snašlo ovako nešto onda je posjeta njemu u vrijeme smrtnog časa posjeta Uzvišenom Allahu.

Također, ono što je snašlo prve muslimane u teškim iskušenjima bojkota kojeg su im odredili mušrici izloživši ih u tom bojkotu raznim oblicima iskušenja; gladi, žeđi, prisiljavajući ih da jedu lišće drveća što je dovelo do oboljenja na usnoj šupljini.

To nije bila,  kako neki shvataju, prosjačka glad nego glad požrtvovanosti i otpora..

Možda ćeš reći koja je korist od veze sa Allahom  i zaštite koju On pruža svojim voljenim robovima i Njegovim bliskim odabranicima ako ne bivaju pošteđeni od kandži nepravde i prevare i gdje je zid zaštite oko Omera, Osmana i Alije koji su ubijeni na tako podmukao način?

Ovakvo zapitkivanje ne umanjuje ono što smo ranije tvrdili! Sve što nam je naloženo jeste da ispunimo suštinu  života u umovima ljudi kako ne bi zalutali u razumjevanu njegove forme.

Kakva bi reakcija onih koji ovo pitaju bila kada bi znali da je Omer nekoliko dana prije svoje smrti molio Allaha da mu podari šehadet?! i ne samo to, nego da je molio da njegov šehadet ne bude na istočnim frontovima gdje su se vodile borbe s Perzijancima, niti na drugim frontovima sa Rimljanima nego u gradu hidžre, u samoj Medini??

Kao da je čovjek planirao put koji najviše voli da mu njime dođe njegova smrt!!

Zaista Omer i njemu slični veliki ljudi dobro poznaju prirodu ovog dunjaluka i znaju tešku ulogu koju obavljaju oni odlučni u usađivanju imana, morala i pravde i u iskorjenjivanju otrvnog bilja i korova koje se širi po zemlji puneći je nepravdom i tamom.

Zaista ovi ljudi poznaju svoj zadatak i podnose njegove terete u miru i sreći. I njih ne uznemirava ono što im je uskraćeno u životu. Čak ih ne uznemirava ni to što im život završava kako mi mislimo, tragično.Čak šta više! To njima biva želja baš kao što je bila Omer ibn Hattabu ili slično onome što se desilo sa Sokratom nakon osude trovanjem.

Sokratu bī data čaša otrova

a njegove usne prema njoj bjehoše

puput usana onog koji voli

i čezne za njenim poljubcem!

Moramo pojasniti neke aspekte ove sudbine koja izgleda teškom i strašnom i potvrditi da to ne ukazuje ni na jedan znak srdžbe ili grubosti i da Allah kad tako nešto dopusti - u skladu sa zakonima kosmosa na kojima je postavljen život -  izvršava to a On može biti najzadovoljniji  svojim robovima  i najviše im želi učiniti dobročinstvo.

Razmisli o riječima Uzvišenog Allaha u ovom hadisi kudsijji: "Objavio sam rat onome ko bude neprijatelj Mome prijatelju i nizašto se ne dvoumim koliko se dvoumim dušu vjerniku. On ne želi smrt a Ja ne želim da ga ožalostim."[7]

Smrt je istina koja se ne može izbjeći, a Allah želi da izvrši svoju odredbu ! Allah ne voli da Njegov rob osjeti da mu neprijatnost koja dolazi dolazi od njegovog Gospodara.

Prvaci primaju Božije odredbe u potpunom predanju i smirenosti.

Dovoljno je da oni uoče da one dolaze od Allaha pa da njihove teškoće promjene u lahkoće a gorčine u slast. One pod običnim pogledima izgledaju kao nepodnošljive nesreće a one su za onoga kome su upućene lahki i blagi prolazni problemi.

Kada bi smjeli gledati na smrt pogledom kukavica ne bi niko od njih bio čvrst i stabilan. Ali oni podcjenjuju ono što su kukavice uveličale pa su prvi odlučni a drugi kukavice.Također, nosioci imana na velike događaje gledaju u svjetlu njihove veze sa Allahom, pa ih ne uzima strah niti se njihova misao uznemiri. A kad ih i obuzme strah od opasnosti koja nadilazi njihovu moć oni traže utočište kod Allaha kao što dijete pribjegava naručju svoga oca tražeći zaštitu od opasnosti.  U hadisu stoji; "Poslanik bi kada ga snađe nešto potražio utočište u namazu" (Buhari)

Karindži kaže: "Zašto li vjera u Boga i oslanjanje na Njega pribavlja sigurnost, mir i smirenost???

Prepustiti ćemo Džemsu Vilijamsu da mu odgovori; "Zaista uzburkani valovi okeana nemogu zamutiti dno okeana, čovjek koji je učvrstio svoje vjerovanje u Boga sposoban je da privremene promjene ne poljuljaju njegovu smirenost."

Zaista čovjek koji je istinski vjernik ne podliježe uznemirenosti, on u svemu održava ravnotežu i uvijek je spreman da se suoči sa promjenama koje donose dani. Pa zašto se ne bi okrenuli Allahu ako nas snađe nemir? Zašto se ne vežemo za Uzvišenu snagu koja vlada ovim svemirom?
        Niko te ne spriječava od namaza, skrušenosti i dove!

™ ™ ™

Namaz u islamu ima lično i opće značenje. Jedno od njih je duhovna hrana raspoređena tokom dana i noći i sadržano je od različitih učenja; tesbiha; skrušenosti; čišćenja duše; ruknova, sedžda; stajanja i sjedenja shodno onome što je propisao Zakonodavac od suštine i forme.

Namaz je stub islama i vjernik se ne može osloboditi te obaveze on je za njegovo srce kao hrana za njegovo tijelo .

Ko održava namaz ispravna mu je vjera i povećaje mu se iman i priprema se za Božije zadovoljstvo i oprost!

Ko ga zanemari a svjestan je te obaveze i koristi izlaže se propasti.

Kaže Muhammed a.s.: "Allah je propisao pet namaza. Ko se lijepo abdesti i klanja ih u njihovom vremenu i upotpuni njihove ruku'e , sedžde i traženu skrušenost, Allah uzima obavezu na sebe da će  mu oprostiti. A ko to ne učini Allah ne preuzima obavezu da će mu oprostiti. Ako hoće oprosti mu a ako hoće kazni ga!"[8]

Ko namaz zanemari zbog nijekanja i poricanja on ne zavrijeđuje da bude vjernik.

Namaz ponekad znači dovu. Kad god čovjeka obuzme kakva potreba ili ga uznemiri briga, ili mu zaprijeti bolest, ili ga uznemiri kriza on pohrli Allahu tražeći spas od njega moleći ga za milost i spas. Ova dova je pri ruci svakom vjerniku koji želi da se obrati Allahu kad god za tim osjeti potrebu u svom srcu.

Allah voli kada ga rob moli i traži od Njegova dobra! Čak Allah upozorava čovjeka da se ne zadovoljava samo svojom snagom. Jer to lišava čovjeka blagodati uzvišene pažnje i zatvara ga u granice njegove slabosti i neznanja.

"Robovi moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga ja uputim, pa tražite da vas uputim i Ja ću vas uputiti.

Robovi moji svi ste vi gladni osim onoga koga ja nahranim, pa tražite da vas nahranim i Ja ću vas nahraniti.

Robovi moji, svi ste vi neodjeveni osim onoga koga je odjenem, pa tražite da vas odjenem i Ja ću vas odjenuti.

Robovi moji, vi griješite i noću i danju, a Ja sve grijehe opraštam , pa tražite oprost i Ja ću vam oprostiti."[9]

Ovog velikog dobra lišava se samo onaj ko je nesretan i jadan zato kaže Božiji poslanik: "Ne oklijevajte u dovi jer sa dovom niko ne propada!"[10]

I kaže; "Dova je oružje vjernika, stub vjere i svjetlost nebesa i zemlje."  ( El Hakim)

I kaže; "Zaista se Allah, Živi i Plemeniti, stidi da - ako čovjek podigne ruke ka njemu - iste vrati prazne i razočarane" (Ebu Je'ala)

I kaže; "Iz Allahova dobra tražite jer Allah voli  da se od Njega traži a najbolji ibadet je iščekivanje olakšanja." [11]