ŽIVI  U GRANICAMA JEDNOG DANA

edna od čovjekovih grešaka  jeste i to što u svojoj sadašnjosti podnosi terete svoje duge budućnosti.  Kada čovjek mnogo očekuje,  njegovo razmišljanje se otisne do granice kojoj se ne zna kraj, brzo ga snađu uzrujanosti i predrasude koje se ispriječe pred ovim dugim razmišljanjem a onda se pretvore u neizbježne brige.

Zašto te spopada sumnja i prožima uznemirenost ?!

Živi u granicama svoga dana, jer je to vrijednije i korisnije za tebe.

D.Karindži navodi nekoliko pokusa u kojima su učestvovali uspješni ljudi, ljudi koji se nisu opterećivali očekivanim sutrašnjim danom, nego su se dali u rješavanje problema i potreba njihovog sadašnjeg trenutka, pa su tim pravilnim postupkom osigurali svoj današnji i sutrašnji dan zajedno; a zatim su nama ponudili rezultate njihovih pokusa ovim riječima: -" Na nama nije da stremimo cilju koji nam se iz daleka pokazuje nejasnim, nego, na nama je da realizujemo jasna djela koja su pred nama."

A to je i savjet engleskog književnika Tomasa Karlila. A doktor Osler, uz ovaj savjet, naređuje svojim studentuma, na univerzitetu "Džill", da započnu svoj dan poznatom dovom Isa'a a.s.:"I daj nam naš hljeb svagdašnji."

Podsjećao ih je da je ova dova bila samo zbog hljeba za jedan dan. Nije se žalostio zbog tanke kore koju je imao jučer, i nije vikao: - "O Bože, suša je zavladala  i bojimo se da nećemo naći zalogaja naredne jeseni !!"

Ili: Kako ću nahraniti sebe i svoju porodicu aka ostanem bez posla ?!

On se nije znao zbuniti zbog unaprijed očekivanih nedaća, on traži hljeb za samo jedan dan  jer hljeb za samo jedan dan omogućava ti da ga jedeš u tom danu.

Življenje u granicama jednog dana, shodno ovim savjetima, u punoj je podudarnosti sa riječima Božijeg poslanika:"Ko od vas osvane siguran i bezbjedan u svom narodu, zdravog tijela i ima hrane za čitav dan, tome kao da je sve dunjalučko bogatstvo dato."[1]

Ti ćeš zaista posjedovati cijeli svijet onoga dana kada objediniš sve ove elemente, pa pazi da ih ne omalovažiš.

Sigurnost, zdravlje i dnevna dostatnost pružaju zdravom razumu  priliku da mirno i ispravno razmišlja , takvim razmišljanjem koje  može izmijeniti tok čitave istorije, pa kako da ne može život jednog pojedinca?

I zaista ove darovane blagodati su velika garancija onome ko ih ima da provede jedan period u stvaralačkom zanosu, kontinuirano bez zapreka i smetnji.

Uistinu, predskazivati kritička stanja i oskudice prije nego one nastupe, je velika glupost, jer to često postaje otjelovljenje perioda koji izaziva pesimizam; pa čak ako čovjek i pogodi ono što je on očekivao da se desi, opet je to narušavanje sadašnjosti stvarima budućnosti, a to je potpuno pogrešno. Obaveza čovjeka je da započne svoj dan kao da je taj dan zaseban svijet, po onome što on sadrži od vremena i prostora.

Ibrahim a.s. je svakog novog jutra molio: " Bože moj, ovo je novo stvaranje pa daj da ga otpočnem sa pokornošću prema Tebi, pa mi ga završi Tvojim oprostom, zadovoljstvom i opskrbi me u njemu dobrim djelom koje ćeš primiti od mene i očisti ga i uvećaj mi ga a ono što učinim od loših djela oprosti mi ih jer Ti si Onaj koji prašta i Koji je milostiv, Koji voli i Koji je plemenit."

I govorio je:" Ko moli ovom dovom kad osvane obavio, je zahvalu toga dana."

A životopis Božijeg Poslanika a.s. potvrđuje nam ispravnost ovoga metoda u raspodjeli života i  prihvatanje svakog pojedinog njegovog djela sa istom spremnošću i novom odlučnošću .

Kad bi osvanuo govorio bi: "Osvanuli smo i osvanula je vlast (koja pripada) Allahu, Hvala Allahu On  nema druga, nema boga osim Njega." [2]

A kada bi omrknuo rekao bi slično tome, a ponekad bi molio:" Bože, zaista sam ja osvanuo u blagodatima od Tebe, zdravlju i zaštiti pa upotpuni Tvoju blagodat na mene, zdravlje i zaštitu na dunjaluku i na ahiretu."

Neki ljudi potcjenjuju ono što im je darovano od Allaha, kroz sigurnost i smirenost u njemu samom i njegovoj porodici, na taj način da ne poštuju i negiraju te  značajne blagodati a u isto vrijeme preuveličavaju tragove uskraćenosti bogastva i  moći. Ovakvo  nipodaštavanje jeste nijekanje stvarnosti i upropaštavanje i vjere i dunjaluka.

Prenosi se da je čovjek upitao Abdullah ibn Amra el A'sa:  "Zar ja ne pripadam siromašnim muhadžirima?"

A Abdullah mu odgovara: "Imaš li ženu kojoj se pridružuješ?"

- "Imam", reče čovjek.

-"A imaš li stan?"

-"Imam!" , reče  čovjek.

-"Ti pripadaš bogatima!", reče Abdullah.

-" Imam čak i slugu".

-"Pa ti si jedan od vladara",[3] uzvrati mu Abdullah.

Posjedovanje koje zadovoljava osnovne potrebe, pravilno korištenje onoga što imaš i odbacivanje oslanjanja na želje jeste jezgro duševne veličine i tajna pobjede u teškim uslovima.

Oni koji se ne žale na uskraćenost - jer im je dato mnogo - ukoliko izgube duhovnu snagu pri korištenju onog čime su obdareni (bogastvo i sl.), vrlo rijetko se  okoriste onako kako treba onim što im je dato ; Ovu činjenicu potvrđuje Božiji poslanik a.s. koji je svakog jutra izgovarao: "Nikada se sunce nije pojavilo, a da sa njegove dvije strane nisu poslana dva meleka koji dozivaju stanovnike Zemlje, a čuju ih svi  osim ljudi i džina: "O ljudi, požurite vašem Gospodaru, zaista, ono što je malo, a dovoljno, bolje je od onog što je mnogo, a zabavi (navodi na zaborav) . Niti zađe sunce, a da sa njegove dvije strane ne pozovu dva meleka: "Bože, namiri onome ko udjeljuje brzo a škrtici ubrzaj propast".

Kraj ovoga hadisa obećava plemenitima naknadu, a  škrticama prezir. Prvi dio hadisa predstavlja poređenje gdje možeš pomisliti da je bolje imati malo  nego puno.  A istina je u tome da je prednost u onome što je malo ali dovoljno, nad onim što je puno ali odvodi (od istine).

Što se tiče mnoštva koje, uz to  što zadovolji potrebe čovjeka, ostavlja mogućnost da preostalim viškom obuhvati potrebe i prava drugih, ono je u ovom slučaju bolje od male  i ograničene količine. Ovo nije tema navedenog  hadisa, nego hadis želi da podstakne vjernike na plemenitost, te smjelost u darežljivosti bez straha od neimaštine ili potištenosti zbog onoga što ima. Ovakav pristup u riješavanju životnih potreba naoružava vjernike velikom hrabrošću .

Poslušaj riječi Ibn Hazima:

" Između mene i kraljeva samo je jedan dan,

jučerašnja slast ne znači ništa,

a za sutra

i ja

i oni

bojimo se isto.

Pitanje je dana

a možda je već i  nastupio !?"

Ovaj dobri siromah izaziva kraljeve. Uistinu,  naslade prošlosti nestaju sa jučerašnjim danom i niko ne može da zadrži dio toga. A u iščekivanju nepoznatog sutra, jednaki su i velikodostojnici i najsiromašniji.

Pa prema tome, ne ostaje ništa osim današnjice  za pametne koji žive u njenim granicama. U okviru toga jednoga dana prerasta se u kralja koji posjeduje sebe i zna svoj cilj.

Šta je onda poniženost? I gdje je mjesto različitosti? 

To ne znači da život u granicama jednoga dana treba da zapostavi budućnost ili pripremu za nju, jer briga čovjeka za svoju sutrašnjicu i razmišljanje o njoj predstavlja pravu razboritost i umovanje.

Postoji razlika između brige za budućnost i zabrinutosti za nju. Između pripremanja za nju i pretjeranog tonjenja u nju  i između spremnosti korištenja sadašnjasti i strahovanja koje zbunjuje ono šta može donijeti sutrašnji dan.

I sama vjera, kada upozorava na pretjerano trošenje i kada razvija ljubav prema umjerenom trošenju, osigurava, čovjeku njegovu budućnost na način da uzme od svog zdravlja za svoju bolest, od mladosti za starost i od sigurnosti za rat. Sufjan Es-Sevri je pripadao generaciji tabijina i imao je veliko bogatstvo. Pokazivao je svome sinu na njega i govorio bi mu: "Da nije ovoga, ovi bi nas zameli," - misli na Benu Umejje. Hoće ovim da kaže da ga je njegov imetak zaštitio od prvaka njegovog vremena i da nije imao potrebe da im se ulaguje i da im laska.

Činjenica je da  takav postupak pomaže u postizanju ljepote življenja u granicama jednoga dana. Jer solidna sadašnjica je osnov uspješnoj budućnosti i zbog toga je neophodno odstraniti uznemirenost.

Pjesnik veli:

"Bdjele su oči dok su druge  spavale

u onome što će biti ili neće biti,

jučer ti je bio dovoljan Gospodar ,

I sutra će ti isto tako biti.

Da li znaš kako se krade čovjeku njegov život od njega samog? Zanemaruje svoj sadašnji dan u iščekivanju sutrašnjega, i ostaje tako dok mu ne prođe život, a njegova ruka ostala je prazna od svakog dobra.

Napisao je Stiven Lejkuk : - "Čudan li je život!/ Dijete kaže; "Kad porastem i postanem mladić! / Kaže mladić; "Kad stasam i postanem momak",a momak kaže: "Kada se oženim." A kada se oženi kaže: "Kad postanem samostalan čovjek." A kada postane starac pogleda na periode koje je preživio i vidi ih kao da ih je hladan vjetar zameo… Mi zaista kasno naučimo, nakon prolaska vremena, da je vrijednost života u tome da ga živimo, da živimo svaki dan od njega i svaki sat."

O onima koji su potrošili svoje živote besciljno i koji su upropastili dane , pustivši da im izmaknu, Uzvišeni Allah kaže: "A na dan kada nastupi čas oživljenja zločinci će se zaklinjati da su na Zemlji samo časak jedan ostali." (Er Rum 55)