MI  KUR'AN  PUN MUDROSTI OBJAVLJUJEMO I NA ISTINIT NAČIN SE ON OBJAVLJUJE

slam je put za uređivanje ideja na tačno određen način, kao što uređuje sve što prethodi ostvarivanju ispravnosti, i što će potvrditi istinu. To u oblasti intelekta, a što se tiče psihičke i društvene oblasti, on je sredstvo za uređivanje osjećanja  na način koji budi vrijednosti, podržava bratstvo, ili na način da odbija negativnosti  i  potiskuje sebičnost.

Islam,sa  svojim učenjima, trasira ljudima put upute, koji vodi njihov razum i njihova srca ka istini i potpunosti.

Zbog ovoga  je došla Objava, te opominjači i donosioci radosnih vijesti: "To vam Allah objašnjava, da ne zalutate. A Allah zna sve." (En Nisa' 176)

"Tako vam Allah objašnjava svoje dokaze, da bi ste na pravom putu istrajali." (Ali Imran 103)

A ovo je uputa u oblastima pogleda i mišljenja,   u oblastima morala i poslovanja  je traženi rezultat uz propisane ibadete.

Cilj ibadeta nije puko izvršavanje zacrtane forme. Ne, nikako, nego je cilj ibadeta da poveća oštrinu razuma u spoznaji istine i  da pronađe najbliži put, do nje, da omogući čovjeku da suzbije svoje strasti i da uljepša svoj životni put daleko od niskosti i nepravde.

Razmisli o riječima Uzvišenog Allaha: "Allahove džamije održavaju oni  koji u Allaha i onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekjat daju i koji se nikog osim Allaha ne boje; oni su , nadati se je, na pravom putu." (Et Tevbe 18)

Zaista su vjerovanje u Allaha i Sudnji dan , obaveznost namaza i zekjata, svjetlost koja se akumulira u životu čovjeka da bi  ispravila njegov hod, inspirisala ga pozitivnim i da bi ga učinile u univerzumu povezanim sa istinom, kojoj se neće opirati i od koje se neće otuđiti.

A oni koji ne crpe  koristi iz ovog vidljivog svjetla, kroz svoju vezu sa Allahom i ovu plemenitu uputu, onda u njihovom ibadetu nema dobra, niti ima utjecaja njihov namaz i zekjat.

Ovo je tajna ovakvog izraza kojim se završava prethodni ajet; "Oni su , nadati se je, na pravom putu."

Kao da činiti ova dobra dijela nije dovoljno osim  uz uslove koji zahtjevaju  mnogo budnosti i napora.

A negativnosti, koje je Allah zabranio, zaista su one pokuđene ljudima jer  prekrivaju ljudski razum, obaraju njihovu savjest i što se među njima širi nepravda; i zato što se te negativnosti, u njihovim mislima i osjećanjima, pretvaraju u ispraznost i tamu, ili u haos i zbunjenost.

"Onaj ko bude slijedio uputu moju neće zalutati i neće nesrećan biti. A onaj ko okrene glavu od knjige moje,  taj će teškim životom živjeti." (Taha 123-124)

Pa čovjek koji daje prednost pretvaranju i putu laži pred iskrenošću, naći će se u neprilikama sličnim čovjeku koji se u mjestu u krug okreće, a želi da stigne iz Kaira u Aleksandriju. On će se stalno okretati u svome mjestu sve dok ga umor ne prekine, a da neće postići cilj.

A čovjeka, koji daje prioritet bludu nad čednosti stići će u životu toliko nezgoda koliko stigne psa lutalicu koji se prikriva da bi ugrabio  nešto hrane, pa zadobije više udaraca  nego što nađe zalogaja hrane.

Ovi grijesi nisu nesreća samo onima koji ih čine, nego su oni kazna  koja puni sve  pore društva nevoljama i sramotom. A širenje zločina ima takve posljedice po moralne vrijednosti naroda kao što je širenje kuge opasno po njihovu postojanost.

Zahtjev imana je da čovjek zna za sebe , granice kod kojih će zastati i znakove do kojih trebaju doći, a život bez ograničenja kojeg prati neobuzdanost  , pa to nije ponašanje koje je prikladno muslimanu niti ono što se od njega očekuje.

Zaista iman nudi ispravne propise i odlične kriterije za sve u čemu se razilazimo u ovom životu, od gubitka do dobiti, od poraza do pobjede, od uspjeha do neuspjeha, od prijateljstva i prepirke…

On vodi vjernika onome što treba da radi u svim oblastima života. Pored te prirode imana, Uzvišeni Allah je ljudima postavio druge znakove po kojima će se ravnati, s vremena na vrijeme, da ne bi skrenuli sa pravog puta.

U to ulazi većina naredbi, zabrana i savjeta kojih je prepuna Njegova Kniiga i kojima nas je poučio Njegov poslanik. To su učenja koja usmjeravaju ponašanje čovjeka u tačno određeni smjer, i brane mu da luta ovuda - onuda, kao što utvrđena obala brani morskoj vodi da teče kamo ona želi.

Ljudska priroda ima takve  hirove koji je odvraćaju od pravog puta. Što je najgore čovjek se prepusti tim sklonostima koje ga bacaju u mjesta  iz kojih se ne vraća zdrav, zbog toga Ibn El Mukfia kaže; " Vjernik je stalno na dobru dok ne posrne, a kad posrne, zaokupi ga ta greška."

Ova zaokupljenost je slabost u volji i ona olakšava propadanje, umanjuje čvrstinu tako, a čovjek zbog uzrujanosti, postaje peruška na vjetrometini.

Karindži smatra nužnim postavljanje krajne granice za uzrujanost koja  obuzima čovjeka nakon ovih neugodnih posrtaja.

Čovjek neizbježno griješi, pa nepogrešivost nije njegova nada, niti je on prirodno takav. I on pati zbog posljedica padanja u emotivne greške.

Najbolje što može naučiti jeste da povuče svoje ruke iz onoga što se desilo i da ne dopusti da ga ta zaokupljenost vodi iz lošeg u gore i iz hlada u tamu.

Nastoj da ne slijediš put zablude, pa ako ga moraš slijediti iz bilo kakvog pritiska i primamljivanja, nastoj da se ne udubiš u to i vrati se tamo odakle si i došao, prvom prilikom i u što bržem vremenu.

Ponekad budeš pogođen udarcem, ili to sebi umisliš, i to te poljulja…

Neka bude… S tim da znaš ispravan postupak onaj koji vraća stabilnost i smirenost, pri tome trebaš smanjiti tegobe, koje se sigurno povećavaju kroz ustrajavanje u tjeskobi i nezadovoljstvu.

Neke ljude nakon što ih zadesi gubitak pogodi oduzetost u glavi, ili bijes koji ga uzrujava; Da li je to znak vjere ili znak dobročinstva?

Ne! Nikako, pa čak ni znak velike hrabrosti.

Karindži kaže;" Dogodilo se za vrijeme građanskog rata u Americi, kada su prijatelji Linkolna nasumice napadali na neprijatelja, da je Linkoln, umirujući svoje sljedbenike, rekao: "Kod vas je  osjećaj srdžbe i uzbuđenosti viši nego što je kod mene, možda sam takvim stvoren, ali ja ne vidim srdžbu da koristi, Čovjek ne treba da upropaštava polovinu života u svađi i prepirkama. I kada bi jedan od mojih neprijatelja prestao da me napada, ne bih ni trenutka razmišljao o njegovom starom neprijateljstvu prema meni."

Ovdje nemamo toliko prostora da navodimo tekstove kojima se zabranjuje svađa i srdžba i druge kojima se naređuje tolerancija i oprost, tražeći nagradu od Boga i čuvajući čistoću života. Šta koristi držati se osjećanja bjesa i zlobe? Naši gubici su mnogo veći od naše dobiti. A da smo mi odgovorili uputi vjere, ona bi nas čvrstim vjerovanjem oslobodila mnogih teškoća, onda kada želimo postići Božije zadovoljstvo i izvršiti njegove poruke.

Nije na odmet da spomenemo priču velikog Ruskog filozofa Tolstoja i njegovu prepirku sa svojom ženom.

O ovome velikom književniku Britanska enciklopedija kaže; "On je u posljednjih dvadeset godina bio u cijelom svijetu  najdostojniji  poštovanja .

Mnogi ljudi  su njime bili oduševljeni . Posjećivali su njegovu kuću da bi osjetili zadovoljstvo njegovog gledanja i da bi čuli njegov glas, pa čak da bi sebi priuštili i to da ga dirnu prstima. Svaka riječ koja bi izišla iz njegovih usta brižno je bilježena u novinama, kao da je bila riječ poslanika. Ovakav je bio njegov javni život. A što se tiče njegovog privatnog života. Njegovi postupci, kad je bio u dobi od 70 godina, bili su gluplji od postupaka djeteta u sedmoj godini. Tolstoj je oženio djevojku koju je volio.U početku braka oboje su bili sretni, međutim, njegova žena je, po prirodi, bila ljubomorna, te je zbog toga ponekad oblačila odjeću seljanki da bi uhodila svoga muža. Prolaskom vremena je njena ljubora porasla i dostigla stepen da je čak postala ljubomorna na svoje kćerke! Jedne prilike je uzela pušku i metkom napravila rupu na slici svoje kćeri zbog silne ljubomore!

A kakva je bila reakcija njenog muža na to? Počeo je pisati u svome dnevniku  koriti svoju ženu i pripisivati joj uzroke nastalih problema u porodici.

Ovim je   želio da u očima budućih generacija ostane čist i  neporažen a da sav prijekor prebaci na svoju ženu te je zbog toga odlučio da piše protiv nje. A šta je uradila njegova žena, reagujući na to? Pocijepala je veći dio dnevnika i spalila ga,  a zatim počela pisati drugi dnevnik u kom uzvraća, svome mužu, dvostruko. Pa čak je napisala priču pod naslovom " Čija je greška?"

Karindži kaže: "Koji su razlozi ovoga? Zašto su njih dvoje svoju kuću pretvorili u bolnicu za umno poremećene? Tu ima jedan osnovni uzrok ovoj nesreći; Taj razlog je želja  bračnih drugova da utječu na nas, naredne generacije.

I jedno i drugo su  željeli da ih mi smatramo pravednim, a da preziremo drugo. Da li misliš da iko od nas vodi brigu: ko je od njih dvoje bio u pravu, a ko je pogriješio? Ne, jer i ja i ti smo zauzeti našim ličnim poslovima  i nemamo vremena da se bavimo cijenjenom porodicom Tolstoj.

Veliku cijenu  su platili njih dvoje,  provodeći  pedeset godina u paklu, a da ni jedno od njih nije reklo ; - Dosta! I da se ni jedno ne dosjeti da su dužni da stvari cijene po njihovoj istinskoj vrijednosti, i da kaže svom drugu: "Ma daj da ovo ostavimo ovog momenta! Jer  mi trujemo naš život zbog sitnica koje ništa ne vrijede.

Zaista prvi dar pretvaranja, onima koji su licemjerni, je  lišenost blagodati , sigurnosti  i mira! i da oni žrtvuju svoja lična dobra i svoje potrebe na putu zadovoljstva njihovih posmatrača i pratilaca.

Možda glumci u pozorištima uzimaju velike nagrade za uloge koje igraju, i smješne i tragične priče koje oni izvode! A što se tiče licemjera, oni su glumci i van pozorišta, oni daju dio svog imetka, svoje sreće kao cijenu za zadovoljavanje ljudi i za postizanje njihovog divljenja.

Ljudi ponekad vide ta djela, a ponekad ih prokomentarišu sa nekoliko riječi i s kraja usana, ali su oni u sebi duboko zauzeti svojim potrebama i željama.

One obuzimaju svu njihovu pažnju i ne preostaje im puno da bi se mogli radovati. A da se čovjek okrene svome Gospodaru tražeći jedino od  Njega pomoć jer će Ga  On uputiti onome  što će ga smiriti, njegove živce i njegove bolove.

Ono što eliminiše ljudske tegobe jeste to da uporedi  dobra koje on ima i ono što osjeća hiljade ljudi, a to im je  uskraćeno. A ako doboro pogledaš, uvijek će biti onih  nad kojima si ti u prednosti, bilo u zdravlju ili imetku, i nad onima koji pate  u teretima, koji su teži od onoga čime si ti iskušan.

U ovom značenju Poslanik kaže; "Gledajte u one koji su ispod vas, a ne gledajte u one koji su iznad vas,  a to je mnogo bolje da ne biste prezirali Božiju blagodat nad vama."

™ ™ ™

Ovdje moramo skrenuti pažnju na nešto, a to je da se čovjek vrlo malo sjeća  kraja svog života. Jer on ako je obradovan nečim, ili je ožalošćen, pretjeruje u naviranju osjećanja i proširenju njihova kruga, ne razmišljajući o tome da će ih jednog dana napustiti, ako ona njega ne  napuste!

Težio sam lažnom mišljenju o smrti, da je ona nešto što nas ne treba zanimati i težio sam tome da se vežem za ovaj život, da ga neće snaći nestanak. Ali, koji je izlaz ako je smrt istina? I ako je njen dolazak siguran i jasan? Ona rastavlja sastavljeno, pa makar mi to mrzili. Zar ne treba spominjati ovu činjenicu? Jer sjećanje na nju postavlja čvste granice za mnoga stanja gluposti, samobmane i uobraženosti koji opterećuju razum.

Upitan je Poslanik: "Koji vjernik je najoštroumniji? Reče: "Koji se najviše smrti sjeća i koji se najljepše priprema za ono što dolazi iza nje." (Et -Taberani)

A od Enesa r.a. se prenosi da je Poslanik prolazio kraj skupine ljudi koja se smiješila, pa je rekao: " Sjećajte se onoga što prekida nasladu" i mislim da je rekao; " i niko je ne spomene u tjeskobi, a da mu se ne olakša, niti u izobilju, a da ga to ne ustukne." (El Bezzar)

Sjećanjem na smrt ne želi se obezvrijediti život i rad u njemu, nego se želi ublažiti pretjerivanje prema njemu i osloboditi se njegove obmane.

Pa kada se razmišljanje usmjeri u pravom pravcu i kada je ono umjereno, onda se izobilje neće pretvoriti u nered niti tjeskoba u zatvor.