NI OD KOGA NE OČEKUJ ZAHVALU
pored toga što nas Božije blagodati prate pri svakom uzdahu kojim zrakom ispunjavamo naša pluća, i pri svakom otkucaju koji pogoni našu krv u vene; mi rijetko kad osjetimo tu veliku blagodat da bi cijenili njihovog Uzvišenog i Plemenitog Darovaoca!
Mi zaista zamišljamo da je sve automatski nama podčinjeno i da svi elementi postojanja odgovaraju na naš znak i našu želju, ne zbog nekog jasnog uzroka nego zbog toga što to mi hoćemo - i to čitav kosmos treba da izvršava!!!
Tačno onako kako žive razmažena djeca!
Ponekad osjetimo neko blagostanje zbog pogodnih uslova ili zbog prijatne i lijepe sredine, ida u tom osjećaju ima manjkavosti - zbog udaljenosti od Stvoritelja i zbog lošeg poimanja Njegovih blagodati - A šta misliš koliko ljudi ima kojima vlada ovakav osjećaj? Manjina koja nije vrijedna spomena!
A što se tiče većine ljudskog roda oni zanemaruju blagodati kojima su okruženi. Čovjek je okružen Božijim blagodatima a nije svjestan njihova mnoštva i nije zahvalan Onome koji mu ih je darovao.
Uzvišeni Allah je htio da upozori ljude na Njegovo dobročinstvo oko njih i na ono što ih okružuje od tragova Njegove moći i milosti pa kaže - kao da hoće stvorenjima Sebe da prestavi preko njih- : "Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate a dan da vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Stvoritelj svega, drugog boga osim Njega nema - pa kuda se onda okrećete? Tako su se odmetali i oni koji su Allahove dokaze poricali. Allah vam je učinio Zemlju prebivalištem, a nebo zdanjem i On vam obličje daje i likove vaše čini lijepim i jelima vas opskrbljuje ukusnim. To je Allah, Gospodar vaš i neka je Uzvišen Allah, Gospodar svjetova!" (Gafir 61 - 64)
Pa da li smo nakon ovog objašnjenja i upozorenja izvršili dužnost prema Bogu?!
Vidljivo je da je zahvala Darovaocu blagodati teška obaveza i da mi u mjeri u kojoj nešto uzimamo ne uzvrćamo jednakom zahvalom a često i zaboravljamo. Pa čak, dosta ljudi uzima Božije blagodati kao da je to njegovo oteto pravo ili njegov privatni posjed i odatle oni ne vide ničiju dobrotu prema njima.
Ovo nezahvalno razmišljanje ne daje nikakav koristan rezultat niti donosi zahvalu.
Ti pružiš nekim ljudima dobročinstvo i uložiš trud prilikom toga i on ti zahvaljuju sve dok ono što im činiš ne postane sigurno njihovo do kraja a onda te samo kruto pogledaju ili te isprate hladnim riječima okrenuvši se od tebe!
Da li te ljuti ovakvo ponašanje? Tako su činili ljudi i prije kako prema ljudima tako i prema svome Gospodaru i zato On kaže: "I malo mojih robova je zahvalno!" (Sebe' 13)
Karindži nam daje nekoliko primjera raširenosti poricanja među ljudima pa kaže: "Kada bi ti nekome spasio život da li bi od njega za to očekivao zahvalu? Vjerovatno bi! Međutim Samuel Leibiz koji je radio kao advokat a zatim kao sudija spasio je sedamdeset osam ljudi od pogubljenja na električnoj stolici, pa koliko njih je došlo radi zahvale? Nijedan!!"!
Isa a.s. je u jednom danu izliječio deset paraliziranih osoba i koliko njih je zahvalilo Božijem poslaniku a.s.? Samo jedan!!
Pričao mi je Carls Shvab da je on spasio jednog činovnika banke koji je na berzi izgubio mnogo novca koji pripada banci i vratio mu sav izgubljeni novac i tako ga spasio zatvora sačuvavši mu ugled i posao. I šta mislite da li mu je službenik zahvalio? Da, zahvalio mu se jednom riječju apotom se okomio na njega pogrdama i psovkama!
Zatim kaže Karindži (kao da pojašnjava riječi Uzvišenog: "Zbilja čovjek je nezahvalan spram svog Gospodara!" (El Adijat 6), : "Zaista poricanje je priordna odlika. Ono raste na zemlji poput trave koja raste a da je niko ne sije, a što se tiče zahvale - ona je kao ruža koja ne raste osim uz zalijevanje i njegovanje." I na drugom mjestu dodaje: "Ljudska priroda zauvjek ostaje ljudskom prirodom i najvjerovatnije da se nikada neće promjenuti!! Zato je prihvatimo sa njenim nedostatcima. Zašto da se žalostimo zbog nestanka zahvaljivanja i raširenosti poricanja iste? To je prirodna stvar da ljudi zaborave dužnost zahvale. Pa ako budemo očekivali od njih da uredno izvrše svoju dužnost mi ćemo biti u poziciji da na sebe navučemo terete kojih smo se mogli osloboditi."
Ove riječi treba pažljivo proučiti i pojasniti. Zaista praznina ljudskih duša od toplih riječi zahvale, raširenost osornosti ili grubosti predstavlja pokuđeno dijelo i treba da ga se ljudi oslobode i da se nauče ljubaznosti za lijepo djelo koje im se učini cijeneći sve što je u njemu od dobročinstva i milosti.
Islam uči onoga kome je nešto dato da se sjeti blagodati koja mu je pružena i da pohvali onoga ko ju je omogućio i da uzvrati na nju na bilo koji način. Ako nije u stanju da uzvrati materijalnom protuvrijednošću za ono što mu je učinjeno pa neka onda zahvali biranim riječima, i neka uputi dovu Uzvišenom Allahu da nagradi dobročinitelja takvom nagradom koja će zadovoljiti osjećaje zahvalnosti u našim srcima i da mu upotpuni ono što su mu uskratile naše ruke.
Božiji poslanik a.s. je rekao: "Ko vam učini dobro neka ga nagradi, a ako nije u mogućnosti neka moli za njega do te mjere dok ne osjeti da je ispunio zahvalu. Allah zahvaljuje i voli zahvalne." (Et Taberani)
U drugom hadisu se kaže: " Kome se nešto dadne neka uzvrati davanjem, a ako ne može neka ga pohvali, jer, ko spomene već je zahvalio a ko prešuti zanijekao je."
Kao što se kaže u drugom hadisu: "Uistinu najzahvalniji čovjek prema Allahu je onaj koji je najzahvalniji ljudima."- u drugoj predaji stoji; " Nije zahvalan Allahu ko nije zahvalan ljudima."
Poslanik a.s. također kaže; "Ko nije zahvalan za malo nije zahvalan ni za puno - ko nije zahvalan ljudima ne zahvaljuje Allahu, a govor o Božijim blagodatima je zahvalnost, a prešutiti ih znači negirati ih. Džemat je milost a razjedinjenost je kazna,"
Spominjanje džemata sa onim što on sadrži od milosti povezano je sa onim što je prije navedeno, jer loši međuljudski odnosi su obično posljedica nijekanja blagodati i poricanja dobročinstva. Ništa ne čuva veze zajednice kao što to biva kroz dobročinstvo i kroz cijenjenje dobročinitelja kao što ništa ne slabi zajednicu i ne slabi veze bliskosti kao negiranje prava, njihovo zapostavljanje i zaboravljanje učinjenog dobra.
Uz to što islam potvrđuje dužnost zahvale i što prezire postupke poricatelja - on traži od dobročinitelja da svoje djelo učini iskreno u ime Allaha te da odstrani od svojih namjera sve mimo toga. Neiskren nijet kvari djelo i uskraćuje nagradu a dobročinstvo koje se prima i poštuje jeste ono koje je učinjeno iz dobrih pobuda ne tražeći za nj spomena niti zahvale od ljudi. Njime se čovjek pokorava naredbi Allaha tražeći Njegovo zadovoljstvo i oprost. Pored toga što traži iskrenost u djelu islam želi da oslobodi srca od okova ličnih interesa i da ih veže za Apsolutno Savršenstvo. Na taj način ona čine dobro iz čistih pobuda, odnosno iz velike ljubavi prema samom dobru i iz jake želje za njegovim ostvarenjem ne gledajući pri tome hoće li mu ljudi zahvaliti ili da time izgradi sebi bolju poziciju među ljudima.
Ova čestita uzvišenost jeste osnov istinskog dobročinstva i najčasniji uzor svakoj plemenitoj vrlini. Prenosi se da se neki čovjek usprotivio Abdullah ibn Abbasu i da mu je rekao: "Je li me grdiš a pri meni su tri osobine:
Ja čujem za nekog muslimanskog sudiju koji pravedno sudi i ja ga volim iako možda nikad neću voditi parnicu pred njim!
Kada čujem da je u nekom području gdje žive muslimani pala obilna kiša ja se obradujem iako tamo nemam ni deva ni čobana!
Dođem do nekog ajeta u Božijoj knjizi i zaželim da svi muslimani razume u njemu ono što ja razumijem."
Šta je ovo? Ovo je čovjek koji voli širenje istine, dobra i znanja i veseli se iz sveg srca da svi ljudi uživaju u njihovim blagodatima mada od toga on lično neće imati veliku korist.
Zaista, ovakva čežnja ljudi za apsolutnom savršenošću i doboročinstvom jeste ono najvažnije što islam traži od tebe, Kada učiniš nekome dobro, uradi to iz čežnje za dobročinstvom i želje za nagradom kod Uzvišenog Allaha. Ne oslanjaj se na zahvalnost ili nečije priznanje. Budi onakav kako je Allah opisao svoje iskrene robove: "I hranu su davali mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i zarobljeniku; "Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas priznanje i zahvalnost ne tražimo!" (El Insan 8-9)
Ovim se ne želi reći da to oni izgovaraju svojim jezicima, to se ne traži jer to često uznemirava one kojima pomoć pružamo, nego je to odraz onoga što je u njihovim srcima, njihovih iskrenih namjera i čistih osjećanja.
Postavlja se pitanje; "Da li je čežnja za Božijim zadovoljstvom teška za ljude?"
Na žalost, većinu ljudi podstiču na rad prljavi poticaji kojima traže različite ciljeve, a samo je manjina aktivna iz čistih pobuda i namjera i ova manjina se sa svojim namjerama uzdiže iznad interesa ovozemaljskih.
Pogledaj stihove pjesnika;
Radi koga ovakva smjelost
Radi ljepote ljepotice!?
Šta je tajna ovakve hrabrosti? Sticanje njenog oduševljenja i položaja kod nje i njoj sličnih.Ovo je osobina hiljada ljudi!
Drugi pjesnik navodi da je on učinio dobro kojim je spasio od propasti jednog čovjeka kojeg nije volio, i da je mogao da ga ostavi samoga da se suoči sa smrću da se nije pobojao priče drugih o njemu .
Sjetio sam se pravdanja mladića jednog dana
i pripisivanja prijekora onome koji ruži
Udaljavanje od pokuđenog djela da bi se sačuvao od ukora ljudi ne prestavlja potpuno dobročinstvo; a stvarno stanje ovog krivotvorenog dobra vidi se pri sigurnosti ljudi tj. po tome šta čini čovjek kada se osami i kad je siguran da ljudi neće otkriti šta radi a šta ne radi.
Ko traži pohvalu i priznanje ne vodi računa o tome da li će počiniti veliki grijeh...
Pa zato nije ni čudo što islam pojačava pročišćenje srca i iskrenost tajnosti uslovljavanjem želje za Božijim zadovoljstvom u svim ljudskim poslovima i oslobađanje djela od svih primjesa koje kvare iskren nijet.
U hadisu stoji: "Uzvišeni Allah kaže:" Ja sam najbolji drug , pa ko pored Mene uzme druga on mu i pripada."
-"O ljudi, budite iskreni u vašim djelima jer Allah prima samo ona djela koja su iskrena.
I ne recite da je ovo Božije i mojih bližnjih, jer je ono za rodbinu a ništa od toga nije za Allaha.
I ne recite ovo je radi Allaha i radi vas, jer ono je radi vas a radi Allaha ništa nije od toga ." (El Bejheki)
Ovo je tačno, i ti ako kažeš: "Činim ovo radi Allaha i radi nečijeg hatura", to uglavnom biva radi hatura a radi Allaha pored toga hatura ništa nije učinjeno. A da On i ima u tome udjela On to djelo ne bi primio jer Uzvišeni Allah ne prima djelo ako nije iskreno radi Njega samog urađeno.
Zato moramo da upravimo naše aktivnosti, aktivnosti naših srca i naših ruku ka Allahu, Gospodaru svjetova ne očekujući pohvale niti divljneje, isticanje niti priznanje ni od koga osim od Njega Uzvišenog.
Iz iskustva s ljudima primoran sam da kažem: "Čini djelo radi Allaha i traži nagradu samo od Njega i ne očekuj da ti iko od ljudi zahvali već očekuj da te ljudi spriječavaju. Da te zbog toga što radiš zamrze! Da ti priželjkuju nemir a zaboravljaju zasluge. Kao što kaže pjesnik:
Čini se da je neprijateljstvo stalno
od praiskona
između znamenitih i prezrenih,
između nadarenih i glupih
između dobrotvora i škrtica
i konačno
između onih kojima činimo dobro
i onih koji od nas traže
da budemo moćni
kako bi smo im dobro mogli činiti.
Greška koju smo napravili i koja je učinila srca takvih da se udalje od nas jeste u tome da smo im pomogli kada su bili u potrebi i da onda kada smo bili u mogućnosti da to učinimo (da im pomognemo) nismo škrtarili.
Ova greška je ista kao i "greška" dobrog Ademovog sina kada je Allah primio njegovo djelo a nije primio djelo njegovog brata. Oni koji ne čine dobročinstvo , jednostavno preziru one koji ga čine pa makar ga i njima činili.
U prirodi nekih ljudi je da su nezahvalni i oni tome ne nalaze lijeka, i ne znam je li većina ljudi obolila od ove bolestim ili je manjina zaprljala čistoću života kao što malo soli pokvari pitkost vode.
Bilo kako bilo, ljudi su se žalili na ovaj problem kako prije tako i danas.
Malik ibn Enes se žalio u svoje vrijeme na pomanjkanje pravičnosti a to je bilo vrijeme druge generacije muslimana (tabiina).
Jedan pjesnik stotine godina kasnije veli:
"Povjerenja nestade
Varanje preplavi kopno i proširi se granica
granica između riječi i djela."
Okrećem se lijevo i desno i upirem pogled u nagradu koju sam dobio od ljudi pa osjetim gušenje!
Na svom ću ličnom primjeru da vam pojasnim ovu temu: Od svoje osamnaeste godine pišem i vazim o islamu i džematu. Moji vazovi nisu bili samo beskorisna izlaganja jezikom niti je moje pisanje napadanje i kritika perom nego je to bilo pretakanje osjećanja koja su plamtjela iskrenošću i mislima koje su otkrivale suštinu istine sa željom da je objelodanim.
Moj način objašnjavanja islama, i moj način borbe protiv ekonomskog, društvenog i političkog nereda bio je jedinstven i jedan duži period niko ga nije koristio. A zatim su buknula slijepa iskušenja i smutnje koje su za posljedicu imale to da su me odvojile od džemata. Ovo odvajanje vidim kao posljedicu ličnih pakosti dok to drugi vide logičnim postupkom vlasti prema onome ko ih kritizira.
Ponekad čovjek odstupi od ispravnosti u svom gledanju na privatne stvari. Ko zna? Možda moji protivnici imaju opravdanje za loš odnos prema meni. Prihvatam ono što se desilo i zatvaram oči pred onim što sam preživio iako je u tome bilo pokušaja da mi se naudi pa čak i da se eliminišem. Bili su to napadi i na mene i na moja književna ostvarenja. Bilo je tu krađe mojih rukopisa i potpisivanje drugih imena ispod njih kako bi se pokazalo kako sam ja u stvari uzeo svoja djela od drugih. Ovdje ne pristajem na primirje i dižem svoj glas. Ali zašto je bila ovaka jačina mržnje u meni? Ovo pitanje mora da se zaboravi. Rekao sam sebi: "Zar nisi naučio o iskrenosti prema Allahu iz ponašanja imami Šafije koji je zemlju ispunio znanjem pa je rekao; "Volio sam da se ova nauka proširila a da se ne zna od koga je."
Pretpostavimo da je zaborav prekrio moje ime i da ljudi ne znaju ni o meni ni o mojim djelima ništa - pa da li to škodi mojoj iskrenoj namjeri da pišem u ime Allaha? Ne, čak šta više, to može biti još jači podsticaj čistoći moga nijeta.
Moj nefs me potom upita: Zašto bi ja to činio kad oni koji se međusobno pomažu u tvom uklanjanju slušaju tvoje hutbe i čtaju tvoje knjige pa ih onda drugim imenom potpisuju a tebe prikazujju lošim u očima ljudi!?
Rekao sam sebi: "Još uvijek se vežeš za stvorenja a zaboravljaš Stvoritelja."
Na kraju sam odlučio da zatvorim ovu stranicu moleći Allaha da mi oprosti i meni i onima koji su mi nepravdu učinili i ponizili me.
|
