BUDI IMUN NA KRITIKU

mojoj knjizi "Moral  muslimana " nakon što sam ukazao na vrijednost snage napisao sam : to je priroda imana kada nađe mjesto u srcu , on tada daje čovjeku snagu koja se odražava na njegovo ukupno ponašanje - pa kada govori - govori ubjedljivo . A kada radi - radi savjesno i marljivo. Kada krene - njegov cilj mu je jasan i sve dotle dok je on siguran u ideju koja puni njegov um i osjećanje koje mu puni srce u njemu dvoumljenje neće naći mjesta i vrlo rijetko će ga žestoke oluje pokrenuti iz njegovog stajališta. Čak mu neće biti teško da kaže onima oko njega : " Reci :"O narode moj, ti postupaj onako kako postupaš, a i ja ću postupat , pa će te znati koga će stići patnja koja će ga poniziti i koga će vječna patnja snaći. "(Ez - Zumer 39-40)

Ovaj izraz koji je naveden uporedo sa izazovom , i ovaj samostalni duh u djelovanju i to samopouzdanje u ono što vidi da je istina , čini ga čovjekom specifičnog principa pa on komunicira s ljudima sa jasnim ciljem . Ako vidi da djeluju ispravno podrži ih a ako vidi da djeluju pogrešno okrene se slijedeći svoju savjest .

Kaže Poslanik a. s. : "Neka niko od vas ne bude povodljiv pa da kaže : " Ja sam sa ostalim ljudima , ako oni lijepo postupaju postupam i ja a ako oni loše postupaju to isto činim i ja !!" Nego vi budite postojani ako ljudi lijepo postupaju postupajte i vi a ako oni loše postupe vi se klonite njihovih loših postupaka."[1]

Činjenica je da jak čovjek treba tuđe stvari da ostavi po strani i da živi oslanjajući se na svoje sopstvene snage, imajući na umu da su ljudi protiv njega a ne za njega , da su oni teret a ne oslonci i kada ga zadesi neugodnost neka prikrije svoju bol i neka ne očekuje dobro od toga što će im ispoljiti svoju tugu.

Mālo zanimanje za ljude , njihovo mišljenje ili osjećanja koja prikrivaju, kod nekih jakih ličnosti pretvara se u osjećaj pun prezira i osornosti baš onako kako kaže El Mutenebbi :

"Ko poznaje dane i ljude onako kako ih ja poznajem odapne svoje koplje bez milosti. "

Mi ne potvrđujemo ovaku nastranost u obaranju vrijednosti.

Mi savjetujemo da se širim masama ne daje više nego im pripada po moralnim i inelektualnim zaslugama , jer stepen širih masa nije presudan u određivanju zasluga ili vrijednosti nego se one uzimaju iz njihovih originalnih izvora ne obraćajući pažnju na one koji ih ne poznaju ili u njima prelaze granice pa makar se radilo o hiljadama takvih .

Na velikim ljudima je da svoje ponašanje grade iznad ovih osnova, i da se ne uzrujavaju zbog kritike upućene preme njima ili zbog mnoštva onih koji ih napadaju i kore.

Kaže Karindži: Jednog dana sreo sam Generala Smejdli Bitlera koji je nosio nadimak "Sotona pakla" i bio poznat kao najodlučniji vođa među onim koji su bili na položaju glavnokomandujućeg američke mornarice, pa mi je rekao da je u svojoj mladosti bio veoma ambiciozan želeći da stekne veliku slavu i ugled te postane velika ličnost .

Zbog toga se osjećao vrlo neugodno i kod najmanje kritike  ljuteći se na sve što bi moglo povrujediti njegovu čast i dostojanstvo.

Međutim trideset godina provedenih u mornarici promijenilo je njegovu prirodu tako da mu kritike više ništa ne znače.

Reka mi je : " Mnogo puta sam okusio različite oblike poniženja. Nazivan sam grdnim imenima kao stari pas, ogavna zmija ili lisica. Kleli su me vješti u kletvi i nisu ostavili ni jednu pogrdu da me njome nisu grdili. Pa šta misliš da li sam na to obraćao pažnju? Ne nikada .  Da danas čujem nekog od njih kako me psuje ne bih se okreno da vidim ko je to . "

Ova posljednja  istina slična je  riječima arapskog pjesnika u pogledu zanemarivanja bestidnih;

Kada bi svakog psa koji na mene laje bacio kamen

stjena bi bila dinara vrijedna.

Zaista oni na koje mnogo utiče ono što ljudi kažu, oni koji se raduju kada ih neko hvali a žaloste kada ih neko kudi; oni su u velikoj potrebi  da se oslobode od ove samobmane i da svoje nerve ojačaju velikim količinama smirenosti i ravnodušnosti i da se ne zavaravaju zbog riječi pohvale ili pogrde; jer kada bi znali kakvi su poticaji i motivi tih riječi i kada bi se izmjerila  njihova stvarna vrijednost vidijeli  bi da one ne znače ništa.

Ako i pretpostavimo da one nešto znače, pa zašto bi se čovjek time podnosio ili žalostio zbog ovih prolaznih komentara iz usta onih koji nalaze radost u poslovima drugih?!

Zaista najbolje što je rečeno o shvatanju širokih masa u pogledu ispravnosti jeste ono što je navedeno u Kur'anskom ajetu: "Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili, oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore." (El En'am 116)

Američki pisac je sebe našao primoranim da prizna ovu činjenicu kada kaže; "Otkrio sam tokom godina da nisam u stanju da spriječim jezik ljudi od toga da kažu neprijateljstvo i nepravdu prema meni, ali sam pronašao  nešto što je bolje od toga, a to je da ignorišem prijekor i kritiku ljudi."

A također kaže; "Ja sam siguran da ljudi nisu zaokupljeni razmišljanjem o Zejdu ili Amru više od nekoliko trenutaka, oni su zaokupljeni razmišljanjem o sebi od trenutka kad otvore oči  ujutro pa dok ne sklope oči navečer. Lakša  glavobolja koja ih zadesi dovoljna je da skrene njihove misli sa moje ili tvoje smrti."

Ovo je istina o ljudima zbog čijih priča  o nama vodimo brigu .

Preče nam je od vaganja njihova mišljenja da  upozorimo na okolnost  koje čine mnoge od njih da odobravaju ili odbacuju ono što im se kaže  pa čak i da vjeruju u to ili ga negiraju.

Abdullah ibn Ubejj - jedan od najistaknutijih munafika prvog dijela islama - gledao je na islam pogledom netrpeljivosti i nepovjerenja sve do pobjede muslimana u bitci na Bedru kad je pohitao zajedno sa svojom skupinom da primi islam argumentujući to riječima da se islam ojačao i ustabilio nakon te pobjede.

Mnogo je ljudi koji svoje mišljenje o nekoj stvari grade na osnovu onoga što ide uz tu stvar.

Oni koji prigrle čistu istinu  pa makar je i oslabili porazi oni visoko cijene njene vrijednosti pa makar i u prašinu bačena bila a ovakvi su vrlo rijetki na svijetu.

Obični ljudi su nažalost uz onoga koji posjeduje ovaj svijet pa makar on bio i zao. A jezici u uzdizanju  njegove stvari skoro da ne prestaju kako iz želje tako i iz straha.

Zato se kaže ko posjeduje dunjaluk obaspe ga pohvala drugih a od koga se dunjaluk okrene otrgnu se od njega i njegove lijepe vrline.

Ima ljudi  kad ih dobro zadesi

govore  mu ono što priželjkuje

a ako ga to zaobiđe

govore pogrde

Poslanik je mrzio da su ljudi aktivni jedino pod pritiskom ovih niskih poticaja pa kaže: "Loš li je rob koji zbog ostvarivanja želja bude ponižen, loš li je rob kojeg strah od istine udaljava."

Činjenica je da osjećaj želje i straha, koristi i uskraćenosti su skrivena tajna  mnogih kritika i zadovoljstava, osvete i podrške.

Abraham Linkoln je nastojao biti uspješan u svakoj bitci koju je vodio. Zašto?

Jer će pobjeda spriječiti jezike koji ga napadaju. A u slučaju da bude poražen kada bi ga i meleki pravdali ljūdi ne bi prihvatili to opravdanje već bi brzo povjerovali njegovom protivniku i prihvatili sve optužbe koje mu se upućuju bile istinite ili lažne.

Zato Linkoln kaže ; "Kada bi ja pokušao samo da pročitam ono što mi se upućuje od kritike radi odgovora to bi zauzelo sve moje vrijeme, i spriječilo me od mojih poslova!! Ali ja ulažem trud kako bi ispunio svoju obavezu, pa ako taj trud urodi plodom onda se  ne obazirem na kritiku jer će ona sama po sebi nestati. A ako moj trud bude uzaludan onda ni zakletva anđela da sam imao dobru namjeru ne bi ništa značila, dovoljno mi je od onog što me veže za mišljenje ljudi da obavim svoje dužnosti i tako zadovoljim moju savjest."

I sasvim je normalno da čovjek pribjegne ovakvoj samostalnosti i superiornosti kada ga zadesi bujica napada zavidnika i optužbi klevetnika sve dok je isitna snjim.

Što se tiče zdrave kritike vezane za greške ili nadoknade onoga što je propušteno od konstruktivnoga; takva kritika mora biti u cjelosti prihvaćena. Makar tī kritičari imali i loše namjere. Jer loša namjera pada samo na njih, a nama je bolje da se okoristimo onim što je ispravno u njhjovoj kritici. Jer ko zna? Možda  to okorištavanje njihovim mišljenjem bude jači udarac njihovim bolesnim dušamam od bilo koje druge reakcije.

Razuman čovjek prisluškuje ono što njegovi neprijatelji govore o njemu, pa ako se to pokaže lažnim odbaci ga i ne pridaje mu značaj a ako je istina okoristi  se time.

Zaista čovjekovi neprijatelji pomno istražuju naše postupke pa možda zastanu na onom na čemu mi nismo zastali i obratili pažnju a tiče se nečeg važnog.

Davno je rečeno; Bog se smilovao čovjeku koji mi pokloni moje mahane - pa ko nam pokloni naše mahane mi ćemo istog trenutka prihvatiti njegov poklon a potom pohitati da ispravimo vidljivo i skriveno u nama, tako da ne ostane prostora za djelovanje onoga koji mrzi ili zavidi.