POSTOJANOST, USTRAJNOST I PRONICLJIVOST

ada te zadesi teškoća od koje se plašiš za svoj opstanak - šta ćeš učiniti?

Prepustiti da ti strah obuzme srce da te žestoke oluje bace u beznadežno mjesto?

Ili ćeš mirno stati i pokušati  da između teških situacija pronađeš izlaz do kojeg te može dovesti jedino ispravno razmišljanje?

Karindži kaže:"

1. Upitaj sebe; Što je najgore što mi se može desiti?

2. Zatim se pripremi da primiš najgore opcije.

3. Zatim pristupi spašavanju onoga što se može spasiti."

Ovakav plan preporučili su  i vjera i razum. Arapska književnost puna je  primjera hrabrog  dočekivanja životnih nedaća i težnji za traženjem izlaza iz teškoća, na način da isti izlazak ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i čast.

U stihovima Sabita ibn Zuhejra se veli:

"Kada čovjek ne pristupi smjelo

i ne iskoristi svoju sposobnost,

izgubiće ono što želi i doživjeti teškoće

A ako vidi svoj cilj

on u vremenu korača dok je živ

kad se jedna vrata zaključaju

on pronađe druga"

Pjesnik u ovim stihovima objašnjava ono što kaže američki inžinjer Vejlis Karjer: "Od posljedica uznemirenosti  i nepostojanosti, najpogubnije je rasipanje snage  na umnu koncentraciju, jer dok smo uznemireni naše ideje i misli se rasprše i nemoćni smo da ih zaustavimo kako bismo o problemu donijeli jasne odluke. Kada bi se usredotočili na suočavanje sa najgorim varijantama i spremili se za podnošenje posljedica, mogli bi da se vratimo u stvarnost i pronađemo najbolje riješenje."

Nema sumnje da će čovjek koji može da kontroliše svoje živce pred krizama, nadvladati probleme  i izaći na kraju  kao pobjednik.

Pogledajmo riječi Katarijja :
"Govorim joj,

a već je letjela na krilima odvažnosti

"Teško tebi!"

Nećeš biti uvijek uvažavana,

jer da zatražiš mimo edžela jedan dan,

neće ti se uvažiti."

Ovi stihovi su prava slika ispravnog držanja spram teških situacija.

Kakvu korist imaš u tome da izgubiš svoju razboritost kada ti prijeti ili te snađe kriza i nevolja?

Ovaj pjesnik kad je osjetio približavanje smrti aktivirao je  svoj razum: Da li se predati vjetru  u traženju spasa ? Ne. Sigurno bježanje neće odgoditi edžel. Ono može donijeti samo sramotu; pa nek ostane, dakle, u svom mjestu, jer ostajanje, ako bude ubijen, je lakše za dušu, a ako bi ostao živ, u prijetnji koja se bila nadvila nad njim, onda će mu čin ostajanja pribaviti čast hrabroga.

Kada ljudski razum ostane budan pred navalama opasnosti. Kada čovjek ostane nepokolebljiv u traženju ispravnog mišljenja sred problema; pa sigurno ni uspjeh neće izostati.

Zato Poslanik a.s. kaže : "Zaista je strpljivost kod prvog udarca!"

Čovjek ponekad očekuje zastrašujuće događaje. Obuzme ga uznemirenost kao da čeka smrt. Nekad ni hranu neće da uzme,  a sa usana mu, zbog misli koje su ga obuzele, nestane osmjeha.

Ljudi su od straha od neimaštine siromašni, a od straha da ne budu poniženi već su poniženi.

Ovo je velika greška. Razborit vjernik pretpostavlja da se najgore od onog što ga uznemirava već desilo, a zatim prihvati - nakon ove pretpostavke- ono što je ostalo da mu zadrži život kao što kaže Muhammed a.s.: " Nek muslimani nađu utjehu za svoje nedaće u mojoj nedaći, a njih neće zadesiti ono što je mene zadesilo."

Svakako! Njegov život bio im je bereket koji se ne nadoknađuje, a zatim Božijom odredbom je otišao pa svaka nedaća nakon toga je lakša.

Čovjek se pribojava da izgubi ono što je navikao, ili da se dogodi nešto što će biti teško nositi; a obje spomenute stvari - nakon što se dogode - prihvata bez velike teškoće.

Poznajem čovjeka kojem je amputirana noga pa sam mu otišao da ga ohrabrim. Bio je pametan i učen. Pripremio sam riječi koje ću mu reći: "Od tebe ljudi ne očekuju da budeš dobar atletičar, niti uspješan hrvač, nego od tebe očekuju zdravo mišljenje i ispravne ideje, a to je kod tebe ostalo , hvala Bogu!"

A kad sam ga posjetio on mi je rekao: "Hvala Bogu, moja noga me pratila desetine godina i lijepo me služila, a u ispravnosti i kompletnosti vjere srce nalazi zadovoljstvo."

Psiholog nam savjetuje:" Pripremite se da prihvatite činjenice, jer prihvatanje realnosti je prvi korak u prevazilaženju nedaća."

Ovaj savjet je od Vilijama Džimsa a komentarisao ga je kineski filozof Lin Bu Tang riječima: "Smirenost razuma donosi samo prihvatanje najlošijih varijanti - a to se sa psihološkog aspekta zasniva na tome - da prihvatatanje oslobađa aktivnost od zapreka. I pored toga na hiljade ljudi uništava svoj život u žestini srdžbe, jer odbijaju prihvatiti gorku realnost i odbacuju da spase ono što se može spasiti, te umjesto da pokušaju graditi iznova nadu, oni se upuštaju u gorku borbu sa prošlošću i nastavljaju dalji život u uznemirenosti, koja se ne može kontrolisati."

Žalost za neuspješnom prošlosti i plakanje nad bolovima koji su se u njoj dogodili, sa islamskog aspekta predstavlja neke vidove nevjerstva i ljutnje na Njegovo određenje.

Logika imana nalaže zaboravljanje  ovakvih teškoća i nastvaljanje života sa više nade uz rad i odlučnost.

Allah dž.š. kaže: " O vjernici, ne budite kao nevjernici koji govore o braći svojoj kad odu na daleke pute ili kad biju boj: "Da su s nama ostali  ne bi umrli i nebi poginuli." - da to Allah učini tugom u njihovim srcima. Bog oživljuje i usmrćuje. On vidi ono što radite." (Ali Imran 156)

U svjetlu ovog ajeta mogu se razumjeti i slijedeće riječi:

" Iako se dani smjenjuju s nama

i s njima teškoće i blagostanja

nije nam omekšalo kruto koplje

i nije nas ukrotilo ono što  je htjelo biti nepodnošljivo

Mi smo svoje plemenite duše pripremili

pa nose i ono što je teško nositi

sačuvali smo se lijepim strpljenjem,

odbranili svoju čast

kad su drugi  posustajali zbog lijenosti…"

Izvor iz kojeg teku svojstva zrele ličnosti jeste onaj izvor iz koga izbijaju značenja živog ubjeđenja. Pa kad vidiš strpljenje izjednačeno sa apatijom kod nekih ljudi, nemoj izjednačiti bolesnu narav s jačinom onog što ih je snašlo.

Prvi znak potpune slobode  jeste da čovjek ne traži ono što je nepovratno izgubljeno i da čovjek ponizno ne moli za potrebom koja je prošla.

Jer kad čovjek postane rob želje koja mu nije ostvarena to je manjkavost njegove ličnosti, a u isti mah i krnjavost u njegovom imanu.

Istiniti iman čovjeka čini čvrstim. Ne okreće ga svaki povjetarac i ne poginje glavu u oskudici. Ako bi prebrojali ljude koje  ne obuzima  zbunjenost pred iznenađenjima, saznali bi da oni imaju takve ličnosti koje im ublažavaju svaki gubitak i ono što su propustili. Oni s takvim osjećanjem mogu da prevale svaku tjeskobu koju donose tamne noći.

Zlog čovjeka koji traži slasti života, silom ili milom, možda dok ih traži, snađe kakva tegoba, ali on je prima ravnodušno, slično onome što kaže El Kajs: " Danas uživanje, a sutra potraživanje".

Neki ljudi, u životu, pribjegavaju omalovažavanju i ismijavanju svega, pa ih onda događaji pogode samo jednom strijelom, kao što komadi granate pogađaju i onoga koji je bio okupljen svojim poslom, ne misleći o njoj. Ponašanje ovakvih ljudi se ne uzima za primjer koga treba slijediti u podnošenju tegoba.

Sve ukazuje na to da se osjetljivost na bolove kod ljudi dosta razlikuje, a da zaokupljenost nekim stanjem, dobrim ili lošim, ublažava oštrinu osjećaja za neprijatnim.

Otuda oni koji traže potpunost i ljudskost moraju da se osiguraju visokim vrlinama i utjehu potraže u hladu tih vrlina.  U tome će oni naći sreću, veću nego nevaljalci  u ispunjenju svojih niskih interesa.

Pripovjeda nam Karindži priču jednog čovjeka koji je imao čir. Bolest je bila dostigla takav stepen da su mu doktori odredili vrijeme smrti. Preporučili su mu da pripremi smrtnu odjeću. I taj čovjek donosi čudnu odluku. Počeo je da razmišlja; "Ako mi nije ostalo od života osim ovo malo koliko mi kažu zašto da ne uživam u njemu na najbolji način. Dugo sam želio da putujem oko svijeta prije nego umrem! Ovo je vrijeme da ostvarim svoju želju."

I zaista, uzeo je kartu i došao da se oprosti s ljekarima koji su mu rekli: " Mi te upozoravamo ako, kreneš na taj put bit ćeš sahranjen na dnu mora."

On im je odgovorio: "Ne, ništa se od toga neće dogoditi, preporučio sam mojim rođacima da me ne sahranjuju nigdje nego u porodičnoj grobnici"

Ukrcao se na brod, pokazujući ono o čemu je pjevao Hajjam:

"Uživaj što više možeš u onom što imaš

prije nego se mezar primakne

tad sem zemlje oko tebe

niti priče niti pjesme

niti kraja biti neće…"

Čovjek je započeo putovanje puno zabave i bezbrižnosti. Poslao je pismo svojoj ženi u kome kaže: "Pio sam vino na palubi broda, pušio sam cigarete, jeo sam sve vrste hrane pa čak i masnoće na koje su me upozoravali i uživao sam za ovo vrijeme više nego za čitav život".

Ali, šta zatim?

Karindži smatra da je čovjek ozdravio od uzroka te bolesti i da je metod po kojem je živio bio razlog njegovog ozdravljenja.

Ovaj čovjek je bio ubjeđen da je njegovo životnio doba prošlo ali ga smrt nije uplašila. Živjevši raspoloženo uspio je svojim odnosom spram stvari, da  izliječi svoju bolest koja je  i bila prouzrokovana velikom sekiracijom.

Mi ne negiramo utjecaje psihičkog osvježenja u nadvladavanju teškoća i priznajemo značaj jačanja psihičke snage u umanjivanju teškoća, izdizanju iznad problema i pobjedi  u većini životnih bitaka.

Ali mi, samo skrećemo pažnju na veliku grešku u razumjevanju pojma smrti , da je to konačni kraj , a navođenje prethodnih stihova od Hajjama; primjerom za korištenje strasti  u borbi za poboljšanje života; naveli smo samo u kontekstu prethodne priče. Ovo je najveća laž koju šire oni koji negiraju istinu u svim djelovima svijeta.

A istina oko koje se treba objediniti i uz nju čvrsto stati, jeste  da je smrt samo jedna faza iza koje slijedi bogatiji život od ovog života i dublji po osjećanjima i širih horizonata.

Život naspram kojeg se ovaj život smatra igrom i zabavom pa zato Kur'an o njemu i govori velikim riječima: "Život na ovom svijetu nije ništa drugo do  li zabava i igra, a samo onaj svijet je  život, kada bi samo oni znali." (El Ankebut 64)

Zaista osjećaj da je smrt početak apsolutnog nestanka zabluda je  koja se , nažalost, širi među mnogima i to je ono što vara samoubice kada donose odluku da sebi oduzmu život.

Oni su kažnjeni osjećajem koji postoji u njihovim živcima da nose brigu i teškoću, pa šta je to što će ih osloboditi tog osjećaja? Smrt koja im je privid prekida, rastanka i oslobođenja od svakog osjećaja  te vrste?!

Pa kako će im biti kada spoznaju gorku istinu i shvate da duša koju su htjeli uništiti, i dalje ostaje i ništa se ne mijenja osim omota u kom je ona privremeno boravila, a zatim ga se oslobodila bez gubljenja svijesti i bez umanjenja njenog osjećaja?

Ono što dolazi poslije smrti je dugo razdoblje koje se odlikuje povećanjem svijesti i oštrinom osjećaja.

Kaže se da je Ebu Hamid El-Gazali, kada je osjetio blizinu smrti  rekao svojim prijateljima da mu donesu novo odijelo.

Jedan od prijatelja mu na to reče:

"Šta želiš s  njim"?

A Ebu Hamid mu odgovori; "U njemu ću dočekati meleka!"

Donijeli su mu odijelo i on je krenuo svojoj kući, gdje se puno zadržao. Kako ga nije bilo prijatelji su mu otišli kod njega da vide šta je s njim. Našli su ga mrtvoga, kod glave mu je bio papir na kome su  bili ovi stihovi;

" Reci braći koja me vidješe mrtvoga

pa su iz žalosti zaplakali,

smatrate li da sam ja vaš mrtvac?

Nisam,

ja sam u berzahu a ovo je moje tijelo,

bilo je moja odjeća i kuća,

ja sam vrabac a ovo je bio moj kavez,

odletio sam a ono je ostalo kao zalog,

bio sam biser iz školjke ,

bio sam radi ispita,

pa sam se oslobodio.

Hvala Allahu koji me je toga oslobodio,

i na časnom mjestu mi kuću sagradio

Do danas sam bio mrtvac među vama,

a sad sam živ i skino sam ćefine.

Ja danas govorim sa melekima,

a moja duša gleda Gospodara.

Otišao sam i ostavio vas,

nisam zadovoljan da vaša kuća bude moj dom.

Ne smatrajte smrtni čas smrću,

ona je kao život

i priželjkivani cilj,

zato neka vas ne straši njen napad,

ona nije ništa do li

prelazak iz života u život."

Ovi stihovi, svejedno da li je tačno njihovo pripisivanje Gazaliji , tačna su predstava vjerske  misli o onome šta je iza smrti.

Čitao sam jednog materijalistu  koji je gledao džohara kako umire,  pa je budućnost čitavog čovječanstva vidio u beznačajnom, jer svakog na kraju čeka ista tama nepostojanja i zaborava.

Koji god čovjek gradi svoj život na ovakvom uvjerenju, gradi ga  na praznovjerju.

Mi ne smijemo dozvoliti  da budemo  zavarani ovom lažnom predstavom . Najbolji put je da izvor naše materijalne i duhovne snage  bude samo istina.

Kada bi bolesnik vidio smrt kao prelazak iz jednog grada u drugi, ne bi mu to izgledalo previše strašno.

"Život me naučio da je samo dugi ispit njegov tok

nakon kojeg slijedi blagostanje neograničeno,

il' kazna teška.

Obuzetost moja od obračuna moj je zaštitnik,

uz oprost na dan kada budem tražio zaštitnika,

Zaokupljenost mojim strahom odvela me od stvari čiji su cilj i put bili loši

Allah obećava predanim i bogobojaznim

umjesto kazne milost i oprost lijep,

a meni je to obećanje dovolj no,

jer ono je istina"

…stihovi su Muhammeda Mustafe, koji su mnogo bliže istini od Hajamovih stihova. Jer, u stvarnosti, uzrujanost, kukavičluk, tugovanje i mnoga osjećanja, koja obuzimaju ljude u pogledu smrti, počivaju na razumjevanju da je smrt prelazak iz postojanosti u nepostojanost, iz svjetla u tamu i iz druženja u samoću.

Da li oni znaju da će ovaj život sa svim što je u njemu, biti samo velika i bogata sjećanja i sigurno će doći dan u kome će  se susresti dobročinitelji  i reći  će jedni drugima : "Prije je Allah milost darovao i od patnje u ognju nas  sačuvao, mi smo Mu se prije klanjali. On je doista dobročinitelj i milostivi." (Et Tur 26-28)

A Njegove riječi o onima koji su poricali i nisu vjerovali: "I oni će jedan s drugim razgovarati. Jedan od njih će reći: "Imao sam, druga jednog koji je govorio: - Zar i ti vjeruješ da ćemo kad poumremo i zemlja i kosti postanemo doista račun polagati?"

Hoćete li  da pogledate?I oni će pogledati i toga usred džehennema ugledati. "Allaha mi" - reći će - "Zamalo me nisi upropastio." (Es Saffat 50-56)