OBNOVI SVOJ ŽIVOT 

ovjek  često zaželi da započne novu stranicu u svom životu,  ali on taj željeni početak veže za  nepoznato, kao kada se popravi njegovo stanje ili kada promjeni svoje mjesto boravka.

Ponekad ga upoređuje sa važnim događajem  ili posebnim povodom, kao što je rođendan ili Nova godina, na primjer.

On u ovom odgađanju ima osjećaj da će  s ovim čekanim događajem doći specijalna snaga koja će ga angažovati nakon velike  uspavanosti i motivisati nakon beznadežnosti.

Naravno, ovo je čista zabluda. Prava pokretačka snaga za novi život izvire iz unutrašnjosti čovjeka.

Čovjeka koji odlučno kroči u život neće  pokolebati teški uslovi koji ga okružuju, ma koliko bili loši, niti će on pasti pod njihov uticaj. Naprotiv, on će se njima okoristiti uspjevajući da sačuva svoje osobenosti pred njima, poput sjemenki ruže koje se zakopaju pod tlo pa probijaju sebi put u pravcu sunčeve svjetlosti, šireći ugodan miris!! One pretvaraju oštri mulj i mutnu vodu u zadivljujuću boju i divan miris... Također,  čovjek koji kontroliše sebe i svoje vrijeme zadržava slobodu akcije u susretu sa svim nemilim događajima, je u mogućnosti da učini mnogo toga, ne očekujući pomoć od vanjskih faktora  radi ostvarivanja onoga  što želi.

Pomoću njegove skrivene snage, nadarenosti, koju posjeduje, i ograničenih  šansi, koje mu se pružaju, on može  da gradi život iznova.

Nema mjesta oklijevanju. Ponekad vrijeme daruje energiju koja učvršćuje žile pregalaca na putu istine, a očekivati  da nepokretnom podari  moć hodanja i trčanja je nerealno.

Ne temelji gradnju svoga života na želji koja je produkt nerealnog. Ovakvo odlaganje sigurno ti neće dobro donijeti.

Bliska stvarnost, koja je pred tobom, ti, lično, i sve povoljne i nepovoljne okolnosti, koje te okružuju, jedino su prave osnove na kojima se gradi tvoja budućnost. Zato nema mjesta zastajkivanju i čekanju. Božiji poslanik reče: “Allah pruža svoju milost noću da oprosti onome koji je griješio  danju, a pruža Svoju milost danju da oprosti onome ko je griješio  noću.” [1]

I zaista , svako odlaganje  u realizovanju projekta kojim obnavljaš svoj život i kojim popravljaš svoja djela, ne znači ništa drugo do produžavanje tamnog perioda, kojega se želiš otarasiti i prihvatanje da ostaneš pregažen pred nasrtajima težnji i nemara.

Čak, to bude vrlo često i razlogom većeg očaja i samouništenja, a to znači propast.

U tom smislu Poslanik a.s. kaže: ”Pokajnik od Allaha očekuje milost, a umišljeni očekuje prijekor. O ljudi, znajte da će svako doći svojim djelima, i niko neće napustiti ovaj svijet a da ne vidi svoja dobra i loša djela. Znajte, da se djela cijene po svom završetku.

Noć i dan su dva dara koji vam služe kao jahalice zato lijepo putujte  na njima do Ahireta.

Čuvajte se odgađanja, jer smrt dolazi iznenada. Neka se niko od vas ne oslanja samo na Božiju milost, zaista su i džennet i vatra vama bliži od sveze na obući; a onda je proučio : ”Ko uradi dobra koliko trun vidjeće ga, a ko uradi zla koliko trun vidjeće ga”. (Ez-Zilzal 7-8)

Kako je lijepo da čovjek s vremena na vrijeme obnovi lični raspored, šaljući kritičke  poglede u tom pravcu, da bi spoznao svoje mahane i nedostatke, i da razvije kratkoročnu i dugoročnu strategiju, radi oslobađanja od grešaka u koje pada.

Uvijek poslije nekoliko dana pogledam u latice moga stola,  radi sređivanja nereda napravljenog zbog razbacanih  listova i papirića koji više nemaju funkcije.

Sve moram postaviti na odgovarajuće mjesto tako da ono što više nije potrebno nađe svoje mjesto u korpi za otpatke.

Nakon svakodnevnih poslova, stvari u kući su razbacane i neuredne, sve dok  se ne očisti prašina sa predmeta, odvoji ono što je za otpada i sve postavi na njegovo mjesto vraćajući kući potrebni red i urednost. Ne zaslužuje li i čovjekov život ovakav trud?

Ne zaslužuje li tvoja ličnost da se ponekad pobrineš o njenim stvarima, da li je obuzima kakv nemir pa da ga otkloniš, ili je možda pala u grijeh pa da ga ukloniš od nje kao što uklanjaš otpatke iz čistog prostora!? Zar ne zaslužuje naša ličnost da poslije izvjesnog perioda vratimo pogled na nju, radi uvida u to šta ju je snašlo od dobiti ili štete? Da joj vratimo ispravnost i harmoniju kad god je poljuljaju krize  u ovom nemirnom svijetu?

Od svih stvorenja čovjek je u najvećoj potrebi za analiziranjem stanja svoje ličnosti i brige za svojim životom kroz osiguravanje svega što će ga  sačuvati od slabosti i nepovezanosti.

To je zbog toga što  čovjekova sentimentalna i umna postojanost teško može ostati čitava u sudaru sa raznim oblicima strasti i izazova. Pa ako bude prepušten faktorima razgradnje a oni će zasigurno doći, u tom slučaju naprsne emocionalna i umna svijest kao što se razlete zrna đerdana kad konac pukne…Ovo je stanje ”…Onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf 28)

Malo ćemo zastati kod riječi FURUT. Opadanje boba grožđa ili nedozrelih hurmi, ljudi nazivaju FURUT. Isto tako   ličnost čovjeka kada joj se prekinu veze i odnosi, a uz to nema ništa što bi joj dovelo u red njene poslove  i prikupilo njene snage, njena osjećanja i misli postaju razbacane, nesređene kao ova zrna i u njoj nema dobrog, niti konstruktivnog.

Zato smatramo nužnim postojanje stalne aktivnosti, radi dotjerivanja ličnosti  i sistema njene kontrole.

Allah dž.š. podstiče ljude da obnove svoj život pred zoru svakog novog dana.

Jer kad se ljudi odmore od napora prethodnog dana, i kada se  pripremaju za aktivnosti novog dana, u tim posebnim momentima može se upitati: Koliko je svijet posrnuo u svom hodu ? Koliko zastranjuje u sebičnosti? Koliko je pao u niske prijestupe? Koliko ga je zavela njegova zbunjenost i u kolikoj je potrebi za ljubavi i nježnošću?

U ovom trenutku svaki čovjek može da obnovi svoj život i da povrati izgradnju svoje ličnosti na bazi  zraka nade , uspjeha i samosvjesti.

Glas istine dopire do svakog mjesta, da bi uzeli uputu zbunjeni i da bi počeli iznova oni koji to žele. Božiji poslanik kaže: “ Kada prođe polovina noći ili njene dvije trećine, Allah dž.š. silazi  na najniže nebo i rekne: Ima li neko da traži nešto da mu se dadne? Da li neko moli, da mu se udovolji ? Traži li neko oprosta da mu se oprosti?- sve do zore.” [2] . A  opet, u drugoj predaji stoji: "Gospodar je  najbliži svome robu u srcu noći”.[3]

Pa ako možeš biti od onih koji se  sjete Allaha u tom vremenu - budi! To je momenat odlaska noći i nadolaska dana, pa na ostacima bliže i dalje prošlosti možeš ustati i graditi  svoju budućnost.

I nemoj očajavati zbog mnoštva grijeha, pa makar ih bilo  koliko pjene na moru - Allah će ih oprostiti ako se ti iskreno okreneš Njemu.

Stara nezahvalnost ne smije biti prepreka pred iskrenim povratkom: "Reci: “O robovi moji  koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, zasigurno, sve grijehe oprostiti. On doista mnogo prašta i On je milostiv, i povratite se  Gospodaru svome i pokorite mu se…” (Ez-Zumer 53-54)

A u jednom hadisi kudsiji se prenosi  da je rekao Uzvišeni  Allah: “O čovječe, dok me budeš molio i želio Ja ću ti oprostiti ma koliko imao grijeha. O čovječe, kada bi tvoji grijesi dostigli visinu neba,  a zatim  zatražiš oprosta, Ja ću ti oprostiti. O čovječe, kada bi mi došao sa grijesima kolika je zemlja, a zatim se sa mnom susretneš, a nisi Mi druga pripisao, Ja ću ti doći sa isto toliko oprosta .”[4]

Ovaj hadis i njemu slični su stimulativni napitak, koji budi nadu  u očajnoj želji, i preporođuje stidljivu i uspavanu odlučnost da nastavi put ka Allahu, i da obnovi svoj život nakon pasivne i uspavane prošlosti.

Nikako ne mogu da shvatim, zašto ljudi ne lete Allahu na krilima čežnje, umjesto da budu gurani do Njega bičevima straha?

Zaista je neznanje o Bogu i Njegovoj vjeri uzrok ovako hladnog osjećaja, ili bolje rečeno, odbojnog osjećaja iako čovječanstvo neće naći nikoga,  da je bolji i milostiviji prema njemu, od Allaha  dž.š. .

Njegova dobrota i samilost su bez ikakvog interesa, oni su rezultat Njegove veličanstvene uzvišenosti. Priča o čovjeku ukazuje na to da ga je Allah stvorio da mu da počasti, a ne da ga ponizi, da mu da vodeću ulogu među stvorenjima, a ne da ga podredi: “Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve  što je za život potrebno dali - A kako vi malo zahvaljujete! A mi smo vas stvorili a onda vam oblik dali a poslije melekima rekli: “Poklonite se Ademu!” (El- Ea'raf 10-11)

Uloga vjere među ljudima jeste da uredi njihovo ponašanje i međusobne odnose na principima istine i pravde, da bi živjeli na ovom svijetu bez nasilja i neznanja. Vjera je za  čovjeka ono što je hrana njegovu tijelu - potreba za njegovu postojanost i užitak za njegova čula.

Allah dž.š. je sa Svojim zakonom uz roditelja  protiv neposlušnosti djeteta, uz obespravljenog protiv napasti nasilnika, uz svakog čovjeka protiv toga da ga išta snađe u njegovoj časti, imetku i životu.

Pa jesu li ova  načela nasilje i kazna za ljude? Nije li to samo milost i dobro?!

I kada Allah zaduži ljude, nakon toga, nekim lahkim obavezama, da bi Mu zahvalili na blagodatima i da bi priznali Njegov Hakk, pa da li obavljanje tih propisanih ibadeta treba biti razlogom njihove mrzovolje i odbojnosti?

Istina je da Allah, sa svim ovim, nije htio  ljudima ništa osim lahkoće, dobrote i počasti, ali su ljudi odbili da žive u skladu s onim  kako je Allah odredio, jer su ih njihove strasti odvratile od istine te su nepravda i nasilje zavladali u svim područjima.

I pored ove zablude, u koju su ljudi upali, poziv imana je stalan da se vrate svome Gospodaru.

Njegova radost zbog vašeg povratka Njemu je iznad svakog opisa. Božiji poslanik a.s.  reče u jednom hadisu:” Allah se više obraduje tewbi Svoga roba, koji se pokaje, od čovjeka koji putuje pustinjom na devi, a na njoj mu sva hrana i voda. Legne i zaspe, a kada se probudio deva je već bila otišla. Tražio ju je dok ga žeđ i vrućina nisu savladali. Onda je rekao: ”Vratiću se na mjesto gdje sam bio pa ću zaspati dok ne umrem”. Stavio je glavu na ruku i zaspao da umre, a kad se probudio vidio je pored sebe devu sa vodom i hranom. Allah je više obradovan tewbom Svog roba od ovog čovjeka kada je ugledao devu” [5]

Zar nisi zadivljen ovom toplom dobrodošlicom? Je si li vidio radost ravnu ovom  iskrenom ushićenju?

Najplemenitiji i najčasniji čovjek rijetko će naći  srce koje s ovakvom čežnjom priželjkuje susret s njim. Pa kako ne onaj koji se ogriješio prema sebi i prema drugome? Ako bi naišao na ovakav doček, koji prelazi preko onoga  što je prošlo, to bi mu dalo sigurnost da odahne i da bude zahvalan. Sama činjenica da bude iznenađen ovakvom radosnom viješću, je nešto što izaziva divljenje.

A Uzvišeni Allah je bolji  prema ljudima i radosniji zbog njihovog  vraćanja Njemu, više nego misle nemarni! A prirodno je da tewba bude prekretnica iz života u život, i graničnik između dva različita perioda, kao što zora razdvaja mrak i svjetlost.

Ovakav povratak ne smije biti samo varka nakon koje bi se čovjek vratio u naviknuti nered i moralno padanje.

To nije pusti pokušaj kome nedostaju iskrena odlučnost i snaga podnošenja,  koja obiluje praznom diskusijom. Taj trijumfalni povratak, kome se Allah raduje, jeste pobjeda čovjeka nad razlozima slabosti i pospanosti, uništenje klica niskosti i prijestupa i izbavljenje iz kandži strasti i poricanja, a zatim njegovo konačno skrašavanje u drugoj atmosferi punoj imana, dobročinstva, zrelosti i ispravnosti.

To je povratak gdje Allah hvali takvog aktera: “A Ja zaista opraštam onome ko se pokaje i povjeruje, ko radi dobra djela i koji zatim na pravom putu ustraje”(Taha 82)

Takav čin predstavlja obnovu života nakon potrošenosti i odlučnu transformaciju, koja mijenja osobine ličnosti kao što se mijenja mrtva zemlja nakon velike i obilne kiše.

Obnova života ne znači mijenjanje dobrih dijela i lijepih namjera usred ogromne količine pokuđenih običaja i lošeg morala. To je greška na kojoj čovjek ne može zasnovati finu budućnost i ispravan hod. Naprotiv, takav gest ne ukazuje na potpunost i pravo prihvatanje, jer i kamena srca ponekad poluče dobro i skupljeni prsti katkad se pomaknu da bi nešto dali.

Opisujući one koji su odbačeni, Uzvišeni kaže: “Reci ti Meni o onome koji istinu izbjegava i malo udjeljuje i posve prestane udjeljivati…”(En- Nedžm 33-34)

A o onima koji negiraju Njegovu Knjigu kaže: ”…A on (Kur’an) nije govor nikakva pjesnika - kako vi nikako ne vjerujete!, i nisu riječi nikakva proroka -  kako vi malo razmišljate! Objava je on od Gospodara svjetova” (El-Hakkah 41-43)

I loši ljudi imaju rijetke trenutke vedrine, koji prođu kroz njihovu svijest, a onda se opet vrate u svoje stare navike.

To se ne može nazvati povratkom pravom putu; Zaista, taj povratak mora biti posljednja etapa za iskreno pokajanje.

™ ™ ™

Zaista će udaljenost od Allaha uroditi gorčinom, a darovi oštroumnosti, snage, ljepote i spoznaje pretvaraju se u patnju i nedaću kada se liše Božije upute i kada im se uskrati Njegov bereket.

Zato Allah upozorava ljude na posljedice ove otuđenosti i smetenosti.

Nekada se nađeš u situaciji  da hodaš putem a prema tebi dolazi auto velikom brzinom, i imaš osjećaj da će te udariti i uništiti tvoj život. Tada ne preostaje ništa drugo nego da spas tražiš u brzom bježanju… Allah želi da upozori Svoje robove na opasnost izlaganja situacijama, kao što je ova, svojim okretanjem  od Njega, i savjetuje im da hitno traže  spas jedino kod Njega: “Zato požurite Allahu, ja sam vam od  Njega da vas javno upozorim; ne prihvatajte drugog boga osim Allaha, ja sam vam od Njega  da vas javno opomenem”. (Ez-Zarijat 50-51)

A ovakav povratak traži, kao što si vidio, da čovjek obnovi sebe i da iznova uredi svoj život na novim osnovama, da nastavi sa boljom vezom  sa svojim Gospodarom, potpunim   djelom  i vjernošću, gdje će njegovim  usnama teći riječi dove: ”Bože moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, Ti si me stvorio, a ja sam Tvoj rob i ja sam na Tvojoj obavezi i obećanju koliko mogu, utječem se Tebi od zla kojeg učnim, priznajem Tvoju blagodat na mene i priznajem moj grijeh, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe”[6]