OD LJUTOG LIMUNA NAPRAVI SLADAK NAPITAK

trpljivost je, kako je definišu naučnici, čvrsto podnošenje neugodnosti. Ovo objašnjenje je tačno ako se pod njim misli na sučeljavanje sa teškim  nezgodama u kojima treba ostati postojan i razuman - uvjeren i nepristrasan.

S tim da je  podnošenje neugodnosti, ako pod tim podrazumjevamo stalan osjećaj gorčine stvarnosti te zla i neprijatnosti u njoj put koji dovodi čovjeka  do nepodnošljivog stanja potištenosti i tuge.

Vrlo lahko ovakva strpljivost može biti poražena prilikom poređenja koja čovjek čini između zla što ga je snašlo zbog takve strpljivosti i između onoga što on voli i što očekuje - poput riječi pjesnika:

"Kažem sebi kad sam sam, koreći se;

"Teško tebi, što će ti ovakva strpljivost i izdržljivost"!

Ovo je krajnost  i lutanje u tami bez traženja svjetlosti koja bi ga izvela ili utjehe koja bi ga izbavila iz njegovih patnji.

Islam traži da se strpljivost preusmjeri u zadovoljstvo u onim oblastima u kojim je to preusmjeravanje ispravno. Duša neće okusiti svježinu zadovoljstva ako joj izdajemo samo krute naredbe. Ne, čitava stvar traži blagost kada je duša u pitanju te postepeno vraćanje skrivenih osjećanja jer u suprotnom nema vrijednosti u tome da kažeš: "Ja sam zadovoljan" a u isto vrijeme je tvoja duša puna tjeskobe i mučnine!

Prvo što islam traži od tebe jeste da optužiš svoj osjećaj spram onoga što te zadesilo.

Pa ko zna? Možda u toj šteti ima i koristi a uz savladavanje iskušenja često se zaradi i nekakva nagrada.

Ko zna? Možda su tegobe koje podnosiš vrata u nepoznato dobro, pa ukoliko pravilno postupimo u njima biti ćemo u mogućnosti da obezbjedimo sebi ljepšu budućnost.

"Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas. Nešto volite a ono ispadne zlo po vas. Allah zna  a vi ne znate!" (El Bekare 216)

Većina nas je uznemirena zbog okolnosti koje nas okružuju, ponekad se u  njima uvećaju nedostaci i brige  s tim da su poteškoće i bolovi plodno tle u kojem niču klice čovječnosti.

Sposobnosti velikana nisu došle do izražaja osim u uslovima velikih teškoća i napora.

O ovome  Karinži govori; "Što sam god više pronicao u izučavanje velikih djela koja su ostavili neki genijalci sve sam više ubjeđen da ta djela nisu ostvarena osim uz poticaj osjećaja manjkavosti. Ovaj osjećaj je bio taj koji ih je učinio da ustraju u tim djelima i da poženju plodove toga. Da, vrlo je moguće, da pjesnik Milton ne bi spjevao tako dobru poeziju da nije bio slijep, i da Betoven ne bi napravio tako uspješnu  muziku da nije bio gluh.

Zaista ovi ljudi sa vidljivim tjelesnim nedostacima nisu otjelovili svoje nezgode a potom svu brigu usmjerili samo na to, niti su svojim jezicima prepustili da pričaju samo o svojoj gorkoj stvarnosti. Ne nikako.

Oni su prihvatili stavrnost onakvom kakva je a svoju pažnju usmjerili svojim nadarenostima i tako svoju nesreću usmjerili u sreću. Tako se ono što je u njima od teškoća pretvorilo u ruže i mirise.

To su poticaji  na veličinu ili pretvaranje ljutog limuna u slatku limunadu. Kao što kaže  Karindži ili kako je prenio od Imersona iz njegove knjige " Moć realizovanja" gdje se on pita odkud nam dolazi misao da  lagodni , stabilni i ugodni život čist od poteškoća i nezgoda stvara sretne i velike ljude? Stvar je upravo obrnuta. Oni koji su navikli da se žale oni će se žaliti pa makar spavali na svili i sjedili na svilenoj tkanini. Istorija svjedoči da su veličina i sreća predate ljudima iz različitih sredina; sredina u kojima ima i lijepog i ružnog i onih koji ne razlikuju lijepo od ružnog.

Iz ovakvih sredina su ponikli ljudi koji su na svojim plećima ponijeli odgovornosti i nisu ih bacili sebi za leđa.

A svaki čovjek nije kadar da svoju lošu sudbinu preokrene u željenu sreću , zaista oni koji negoduju i koji se mnogo žale su najneuspješniji ljudi  po pitanju sopstvenog usrećavanja kad im je ona uskraćena.

Što se tiče odlučnih i onih sa čvrstim uvjerenjem oni život dočekuju širokogrudno prije nego ih on i sretne sa svojim poteškoćama.

Kao što tijelo luči određenu tečnost za suzbijanje bakterija isto tako ovi luče posebne vrijednosti koje pomješane sa životnim stanjima i promjenama daju životu novi naslov i temu.

Poslušaj šta kaže Ibn Tejmije omalovažavajući zlostavljanje kojem su ga izložili njegovi protivnici; "Moj boravak u zatvoru samo je osamljivanje, moje protjerivanje je moje putovanje a moje ubistvo je šehadet."

Nisu li ove muke najteže što čine nasilnici?

One se kod velikih ljudi pretvaraju u blagodati koje on prima s osmjehom a ne s potištenošću a slično ovom snažno postupku je ono što bilježi i Karindži od gospođe koja je  prebačena sa svojim mužem oficirom u divlju pustinju. Ona je bila očajna i htjela je da ostavi svog čovjeka  samoga u toj pustinji i da se vrati svojoj kući. Ona kaže: "Ali pismo koje mi je došlo od moga oca od svega dva reda, dva reda kojih ću se uvijek sjećati dok sam živa, promjenuli su tok moga života:

"Iza zatvorskih zidova gledali su dvoje zatvorenih prema horizontu pa je jedno od njih usmjerilo pogled prema blatu na putu a drugi prema zvjezdama" bile su riječi koje mi je napisao pa sam ih čitajući se postidjela i poželjela da gledam u pravcu zvijezda na nebu."

Od davnina su poznate razlike u ambicijama sa razlikama u sposobnosti da se neko okoristi poteškoćama i sticanjem u teškim okolnostima  ili kako kaže Vilijam Bolisov :" Nije najvažnija stvar u životu da investiraš svoj imetak jer to može bilo ko , bitnija je stvar da svoj gubitak pretvoriš u dobit jer ova stvar zahtjeva oštroumnost i snalažljivost i u tome se može naći razlika između dosjetljivoga i bezvrijednoga".

Ovo je tačno. Pogledaj u ove primjere pretvaranja gubitka u dobit: Kada je Abdullah ibn Abbas izgubio vid , i kada je saznao da će ostatak svoga života provesti u tami nije se povukao u sebe kako bi oplakivao svoju izgubljenu sreću. Nego je prihvatio sudbinu a zatim činio ono što ublažava njegovu nevolju a postiče njegovo zadovoljstvo.

"Ako mi je Allah svjetlost očnu uzeo

u jezik i sluh moj nur je Njegov ušao

Moje srce pametno je a moj razum beskoriostan nije

u ustima mojim je sablja oštra koja zna načiniti traga."

Kaže Bešar ibn Berd onima koji su ga vrijeđali zato što je slijep:

" Grdili su me moji neprijatelji,

a sramota je u njima.

Nema mahane u tome da se nekom kaže da je slijep. Ako čovjek vidi ljudskost i pobožnost

pa zaista slijepost očiju takvom čovjeku ne škodi. Vidio sam slijepoću nagradom,

zalihom i zaštitom

a ja sam u potrazi bio upravo za te tri stvari."

Nema sumnje da prihvatanje nezgoda i teškoća s ovakvim optimističkim duhom i nastavljanje života s ovakvom snagom te pobjede nad teškoćama jesu bolji i korisniji od osjećaja povlačenja  i skrhanosti koji obuzimaju neke ljude i savlađavaju ih.

Pogledaj kontrast između riječi ibn Abbasa i Bešara i između onoga što kaže Salih ibn El Kuddus kada je oslijepio:

"Nek je spas ovome dunjaluku,

slijepi starac u njemu nema udjela.

Umire čovjek a još ga smatraju živim iako njegovu misao slijedi lažna nada.

Gaji mi nadu doktor u ozdravljenje

a osim Allaha nema mi ljekara.

Pa kada umre dio tebe neka ti plače drugi dio

jer dio od dijela je blizu."

Mi  osjećamo nježnost ovog ranjenog srca ali bi bilo bolje ovom čovjeku da je ustao i krenuo, i da je povećao produktivnost kroz svoje druge nadarenosti kao što su učinila ova dva čovjeka prije njega.